Majčina ljubav nema godine: Priča o kasnoj nadi i obiteljskoj borbi

“Jesi li ti normalna, Ljubice? U tvojim godinama?” vikao je moj brat Zvonimir dok je lupao šakom o stol. Njegov glas odjekivao je kroz našu malu kuhinju u Osijeku, gdje su zidovi već predugo slušali tišinu. “Što će selo reći? Što će reći naši?”

Sjedila sam nasuprot njega, ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Pogledala sam prema prozoru, gdje su se prve zrake proljetnog sunca probijale kroz zavjesu. U meni se miješala tuga, strah i nešto što nisam osjetila godinama – nada. “Zvonimire, cijeli život sam slušala što drugi misle. Sad želim poslušati sebe.”

Nisam mogla zaboraviti riječi liječnika iz Zagreba prije četrdeset godina: “Gospođo Ljubice, nažalost, vi ne možete imati djecu.” Tada sam imala 28 godina, bila sam mlada, puna snova. Moj muž Ivan i ja pokušavali smo sve – čajeve od vrkute koje mi je donosila susjeda Mara, molitve u crkvi svake nedjelje, pa čak i odlazak u Sarajevo kod poznate travarke. Svaki mjesec nova nada, svaki mjesec novo razočaranje.

Ivan je bio dobar čovjek, ali nije mogao podnijeti tišinu našeg doma. Otišao je prije petnaest godina, a ja sam ostala sama s uspomenama i praznim dječjim krevetićem koji nikad nije bio korišten. Svi su me žalili, ali nitko nije znao koliko boli nosim u sebi.

Godine su prolazile. Svi oko mene su starili, djeca iz susjedstva su odrasla, udala se, rodila svoju djecu. Ja sam bila ona teta Ljubica koja uvijek ima bombone u džepu i priču za laku noć. Ali kad bi se kuća ispraznila, kad bi nestalo smijeha i koraka po hodniku, ostajala bih sama sa svojim mislima.

Prošle godine, na proslavi rođendana moje prijateljice Ankice, upoznala sam dr. Lejlu iz Sarajeva. Pričala je o novim metodama potpomognute oplodnje koje su dostupne čak i ženama mojih godina. “Znam da zvuči ludo,” rekla mi je tiho dok smo pile kavu na balkonu, “ali medicina danas može čuda. Ako imaš snage i volje, možda još nije kasno.”

Te noći nisam spavala. Srce mi je tuklo kao da imam dvadeset godina. Sljedećih tjedana potajno sam skupljala informacije, čitala forume na internetu, gledala emisije na HRT-u o ženama koje su rodile kasno. U meni se probudila vjera koju sam davno zakopala.

Kad sam prvi put spomenula mogućnost liječenja Zvonimiru i sestri Mariji, nastao je kaos. “Sramotiš nas!” vikala je Marija. “Tko će ti pomoći kad ostariš još više? Dijete treba mladu majku!”

Ali ja nisam odustajala. Prodala sam staru vikendicu na Dravi da skupim novac za liječenje. Otišla sam u Sarajevo kod dr. Lejle. Prošla sam kroz bezbroj pregleda, injekcija, čekanja u sterilnim čekaonicama gdje su me svi gledali kao čudo prirode.

Najteže je bilo kad su mi rekli da postoji samo mala šansa da uspije. “Možda 1%, Ljubice,” rekla je dr. Lejla nježno. “Ali ako ti to znači život…”

Svaki dan sam molila Boga da mi podari snagu. Kad sam nakon mjesec dana saznala da sam trudna, nisam mogla vjerovati. Plakala sam satima na podu svoje sobe, grleći stari Ivanov džemper.

Trudnoća nije bila laka. Tijelo me izdavalo, srce mi je preskakalo od straha i uzbuđenja. Zvonimir me nije posjećivao mjesecima; Marija je dolazila samo da mi kaže kako sam sebična.

Ali onda se dogodilo čudo – rodila sam zdravu djevojčicu, Anu. Kad su mi je stavili na prsa u bolnici Merkur, osjetila sam ljubav kakvu nikad prije nisam poznavala.

Danas Ana ima šest mjeseci. Zvonimir dolazi svaki tjedan s igračkama i smiješi se mojoj kćeri kao da nikad nije rekao ružnu riječ. Marija još uvijek šuti kad dođe kod mene, ali vidim kako joj oči zasuze kad Ana zagrli njezin prst.

Znam da me mnogi osuđuju – kažu da sam sebična, da sam luda što sam rodila u ovim godinama. Ali kad gledam Anu kako spava kraj mene, znam da bih sve opet ponovila.

Možda neću doživjeti njezinu maturu ili vjenčanje, ali naučit ću je svemu što znam o ljubavi i hrabrosti.

Ponekad se pitam: Je li važnije što drugi misle ili ono što osjećamo duboko u sebi? Što biste vi učinili da ste na mom mjestu?