Moj muž, njegov novčanik i moj zatvor: Priča o braku bez slobode

“Gdje si bila? Koliko si potrošila?” Damirov glas parao je tišinu stana dok sam još uvijek skidala cipele u hodniku. U rukama sam držala vrećicu iz Konzuma, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz prsa. “Samo sam kupila kruh i mlijeko, Damire. Pogledaj račun ako želiš,” odgovorila sam tiho, već naviknuta na tu rutinu. On mi je istrgnuo vrećicu iz ruku, prebrojao sitniš i bacio račun na stol. “Uvijek nešto fali. Jesi li opet kupila nešto sebi?”

Taj osjećaj srama i nemoći bio je moj svakodnevni saputnik. Dvanaest godina živjela sam s čovjekom koji je mislio da ljubav znači kontrolu. Damir je bio dobar otac na papiru, ali prema meni – žena je bila tu da služi, šuti i ne pita. Novčanik je uvijek bio kod njega. Svaki moj izlazak iz stana bio je popraćen pitanjima, provjerama, pa čak i pozivima susjedima: “Jeste li vidjeli Ivanu? S kim je bila?” U početku sam mislila da je to briga, ali s vremenom sam shvatila – to je bio zatvor.

Moja mama, Marija, često mi je govorila: “Ivana, trpi, zbog djece. Svi brakovi su teški.” Ali ja više nisam znala tko sam. Prijateljice su se povukle jer im je smetalo što nikad ne mogu doći kod mene bez Damirovog odobrenja. Jednom me Jasmina pitala: “Zašto mu dopuštaš to? Zar ne vidiš da te guši?” Nisam imala odgovor. Bojala sam se priznati sebi koliko sam slaba postala.

Najgore su bile večeri. Djeca bi zaspala, a ja bih sjedila na rubu kreveta, gledala u zid i brojala dane do vikenda kad bi Damir odlazio s prijateljima na pecanje. Tada bih mogla disati. Jedne večeri, dok sam slagala veš u tišini, Damir je ušao u sobu s bocom piva u ruci. “Znaš li ti koliko ja radim za ovu obitelj? Ti samo trošiš! Da nije mene, ne bi imala ni za kruh!”

Suze su mi navrle na oči, ali nisam plakala pred njim. Naučila sam da su suze slabost koju on koristi protiv mene. “Znam, Damire. Hvala ti,” šapnula sam, a on se nasmijao podrugljivo: “Tako i treba. Zapamti to.”

Jednog dana, dok sam čistila ormar, pronašla sam staru bilježnicu iz srednje škole. Na marginama su bile pjesme koje sam pisala kad sam još vjerovala u ljubav i slobodu. Pročitala sam nekoliko stihova i prvi put nakon dugo vremena osjetila nešto poput nade. Možda još uvijek postoji dio mene koji nije umro.

Te večeri, dok su djeca crtala za stolom, upitala sam ih: “Što biste voljeli da mama radi?” Luka mi je odgovorio: “Mama, volio bih da se više smiješ.” Taj odgovor me pogodio ravno u srce. Nisam znala da djeca primjećuju moju tugu.

Sljedećih tjedana počela sam krišom štedjeti sitniš od kusura koji bi mi ostao nakon kupovine. Sakrivala sam ga u staru kutiju od cipela ispod kreveta. Planirala sam otići kod psihologinje u Dom zdravlja, ali nisam znala kako objasniti Damiru gdje idem. Svaki moj pokušaj da razgovaram o svojim osjećajima završio bi njegovim smijehom ili uvredama: “Ti si luda! Sve imaš! Što ti još fali?”

Jedne subote Jasmina me nazvala: “Ivana, dođi na kavu kod mene. Djeca se mogu igrati s mojima.” Srce mi je lupalo od straha i uzbuđenja dok sam smišljala izgovor za Damira. Rekla sam mu da idem s djecom u park. On je samo odmahnuo rukom: “Ne zadržavaj se dugo.” Kad smo stigli kod Jasmine, osjećala sam se kao bjegunac.

“Ivana, moraš nešto poduzeti,” rekla mi je tiho dok su djeca trčkarala po dvorištu. “Ovo nije život. Zaslužuješ više.” Plakala sam u njenom zagrljaju kao dijete.

Nakon tog susreta odlučila sam potražiti pomoć. Prvi korak bio je razgovor s psihologinjom Anom u Domu zdravlja. Rekla mi je: “Ivana, vi ste žrtva financijskog nasilja. To nije vaša krivnja.” Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Nisam znala da postoji ime za ono što proživljavam.

Počela sam pisati dnevnik – svaki dan po nekoliko rečenica o tome kako se osjećam i što želim promijeniti. Shvatila sam da nisam sama; na forumima i grupama podrške čitala sam priče žena iz Osijeka, Splita, Sarajeva… Sve smo imale isti pogled – pogled žene koja više ne zna gdje joj je mjesto.

Jedne večeri Damir je pronašao moju kutiju s novcem. Bio je bijesan: “Što si ovo skrivala od mene? Planiraš pobjeći?” Prvi put u životu nisam šutjela: “Planiram preživjeti!” Djeca su plakala u drugoj sobi dok smo se svađali. Te noći nisam spavala ni minute.

Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari za sebe i djecu. Otišla sam kod Jasmine bez objašnjenja. Damir je zvao stotinu puta, prijetio policijom i socijalnom službom. Ali ja više nisam bila ona ista Ivana.

U Centru za socijalnu skrb rekli su mi: “Niste prva ni zadnja koja prolazi kroz ovo.” Dobila sam privremeni smještaj kod rodbine u Sarajevu dok se situacija ne smiri.

Danas radim kao pomoćnica u knjižnici i prvi put nakon dvanaest godina imam svoj novčanik – i svoju slobodu. Djeca su sretnija, a ja učim ponovno voljeti sebe.

Ponekad se pitam: Zašto žene šute toliko dugo? Je li ljubav stvarno vrijedna gubitka vlastite slobode? Možda će netko od vas imati odgovor.