Moj sin i snaha su se razveli: “Sada njihovo dijete nema gdje”
“Ne možeš mi zabraniti da vidim vlastitog sina!” Ivanov glas je odjekivao kroz stan, dok sam ja stajala na vratima kuhinje, stisnutih šaka i suznih očiju. Amela je stajala nasuprot njemu, crvena u licu, s rukama na bokovima. Dino, moj unuk, sjedio je na podu i grlio svog medvjedića, gledajući nas velikim, uplašenim očima.
“Dosta više! Svaki dan ista priča!” Amela je viknula, a ja sam osjetila kako mi srce puca. Nisam znala što reći, ni kako pomoći. Bila sam samo majka koja je željela mir u kući, ali mir je bio daleko od nas.
Ivan je bio tvrdoglav još od malih nogu. Sjećam se kad je imao deset godina i odbio obući kapu usred zime jer je mislio da ga zadirkuju u školi. Amela je bila drugačija – temperamentna, brza na jeziku, ali i dobra duša kad nije bila povrijeđena. Kad su se upoznali na fakultetu u Sarajevu, mislila sam da su savršen par. Ali život nije film.
“Gdje će Dino večeras spavati?” pitala sam tiho, pokušavajući prekinuti svađu. Nitko me nije čuo. Ivan je već uzimao jaknu i izlazio iz stana, zalupivši vratima tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Amela se srušila na kauč i počela plakati. Sjela sam pored nje i zagrlila je, iako ni sama nisam znala što osjećam. “Ne mogu više, mama Mira,” šapnula je kroz suze. “On me ne sluša, ne vidi koliko se trudim.”
Pogledala sam Dinu. Imao je samo šest godina, a već je znao prepoznati tišinu koja dolazi nakon svađe. Prišla sam mu i privukla ga k sebi. “Sve će biti u redu, ljubavi,” slagala sam, jer nisam znala hoće li biti.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor u praznu ulicu. Sjećanja su mi navirala – Ivanove prve korake, Amelino veselje kad su kupili prvi stan u Zagrebu, Dinin prvi dan u vrtiću. Gdje smo pogriješili? Jesam li mogla biti bolja majka? Jesmo li svi previše tvrdoglavi?
Sutradan su Ivan i Amela sjeli za stol. “Razvodimo se,” rekao je Ivan bez emocija. Amela je samo klimnula glavom. Dino je sjedio između njih i crtao kuću s velikim prozorima i suncem iznad krova.
“Gdje će Dino živjeti?” pitala sam, glas mi je drhtao.
“Bit će kod mene tjedan dana, kod Amele tjedan dana,” odgovorio je Ivan. “Ali ja radim do kasno, a Amela ima smjene.”
Pogledali su me kao da očekuju rješenje. “Ne mogu ja sve sama,” rekla sam tiho. “Imam svoj posao, svoje godine…”
Ali znala sam da ću učiniti sve za Dinu. Idućih mjeseci moj život se pretvorio u raspored vožnji iz škole, pripreme ručka, pomaganje oko zadaće. Dino je postao tih, povučen. Počeo je mokriti u krevet.
Jedne večeri dok smo slagali Lego kocke, Dino me pogledao i pitao: “Bako, hoće li mama i tata opet biti zajedno?” Nisam imala odgovor.
Ivan i Amela su nastavili svoje živote – Ivan se preselio kod prijatelja u Dubravu, Amela kod sestre u Ilidžu. Dino je bio između dva svijeta, a ja između dvije vatre.
Jednog dana Amela me nazvala: “Miro, ne mogu više ovako. Dino treba stabilnost.”
Ivan je došao isti dan: “Mama, možda bi bilo najbolje da Dino ostane kod tebe dok se ne snađemo.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. “Zar ste ga napravili da bi ga ostavili meni? Ja sam već odgojila svoje dijete!”
Ivan je šutio. Amela je plakala.
Dino me gledao velikim očima punim nade.
Pristala sam. Što sam drugo mogla?
Mjeseci su prolazili. Dino se navikao na moj stan, na moju juhu od povrća i priče prije spavanja. Ali svaku večer pitao bi za mamu ili tatu.
Ponekad bih ih oboje zvala da dođu zajedno na ručak – zbog Dina. Uvijek bi završilo šutnjom ili pasivnom agresijom.
Jednog dana Dino nije htio ustati iz kreveta za školu. “Ne želim više nikuda,” rekao je tiho.
Odvela sam ga psihologu. Rekli su mi da djeca najviše pate kad roditelji ne mogu komunicirati.
Pitala sam Ivana i Amelu mogu li barem pokušati razgovarati zbog Dina. “Nema šanse,” rekao je Ivan. “Previše smo povrijedili jedno drugo.”
Amela je samo slegnula ramenima.
Osjećala sam se nemoćno – kao majka koja nije uspjela naučiti sina kako voljeti ili snahu kako oprostiti.
Dino sada ima osam godina. I dalje živi sa mnom. Ivan dolazi vikendom kad stigne s posla; Amela šalje poruke iz Njemačke gdje radi kao medicinska sestra.
Ponekad sjedim navečer sama u kuhinji i pitam se: Jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav dovoljna kad ponos stoji na putu? Što biste vi učinili na mom mjestu?