Moja kćerka više nije ista – sve zbog zeta?
“Ne mogu vjerovati da nisi došla na tatine šezdesete rođendan!” viknula sam u slušalicu, glas mi je drhtao od bijesa i tuge. S druge strane, čula sam samo tišinu, a onda hladan, prigušen glas moje kćerke: “Mama, molim te, nemoj sad. Imala sam drugih obaveza.”
Obaveza? Zar je moguće da je zaboravila na čovjeka koji ju je nosio na ramenima kroz cijelo djetinjstvo, koji je svaku večer pričao bajke prije spavanja? Sjedila sam u kuhinji, gledala u praznu stolicu nasuprot sebi i osjećala kako mi srce puca. Suprug Ivan šutio je, gledao kroz prozor, a ja sam znala da ga boli jednako kao i mene, samo što on nikad ne pokazuje osjećaje.
Sve se promijenilo otkako se udala za Darija. Prije toga, Marija je bila vesela, otvorena, uvijek spremna pomoći. Sjećam se kako smo zajedno kuhale sarme za Božić, kako je znala iznenaditi brata Antu sitnicama iz Zagreba. A sada? Kao da je nestala. Ne javlja se danima, a kad se i javi, razgovor traje dvije minute. “Mama, žurim na posao… Mama, Darijo i ja imamo planove… Mama, ne mogu sad pričati.” Kao da više nisam dio njezinog života.
Ivan je jednom pokušao razgovarati s njom: “Marija, znaš li koliko nam nedostaješ?” Ona je samo slegnula ramenima preko videopoziva: “Tata, odrasla sam. Imam svoj život.”
Ali ja znam da nije sve tako jednostavno. Od prvog dana nisam bila sigurna u Darija. Bio je tih, povučen, ali imao je tu neku hladnoću u očima. Nikad nije pokazivao previše emocija prema nama. Kad bi došli u goste, sjedio bi sa strane, tipkao po mobitelu ili gledao televiziju. Marija bi ga stalno gledala kao da traži njegovo odobrenje za svaku riječ koju izgovori.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom nasamo: “Marija, jesi li sretna?” Pogledala me iznenađeno: “Naravno da jesam, mama. Zašto pitaš?”
“Samo… nekako si se promijenila otkako si s Darijom. Skoro da te ne prepoznajem.”
Nasmijala se nervozno: “Mama, odrasla sam. Možda ti to teško pada, ali imam svoj život. Darijo me voli i brine o meni.”
Ali ja sam osjećala da nešto nije u redu. Počela sam primjećivati sitnice – više ne nosi šarene haljine koje je voljela, ne smije se kao prije, rijetko dolazi kući. Kad dođe, stalno gleda na sat ili šalje poruke Dariju.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili uz televizor, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ljiljana iz Mostara.
“Jesi li čula što se priča po gradu? Kažu da Darijo ne dopušta Mariji da izlazi bez njega. Navodno joj kontrolira telefon!”
Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Je li moguće da sam cijelo vrijeme gledala u pogrešnom smjeru? Je li Marija zapravo zarobljena u vlastitom braku?
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako smo je odgajali da bude jaka i neovisna, kako smo joj uvijek govorili da nikad ne dopusti nikome da joj govori što smije ili ne smije raditi. A sada…
Sljedeći put kad smo se čule, skupila sam hrabrost:
“Marija, molim te reci mi istinu. Jesi li dobro? Jesi li sretna s Darijom?”
S druge strane čula sam dubok uzdah.
“Mama… nije to tako jednostavno. Znaš kakav je Darijo – voli imati sve pod kontrolom. Nekad mi to smeta, ali… valjda je to ljubav?”
“Ljubav nije kontrola!” povisila sam glas.
“Mama, molim te… Ne želim o tome pričati.” Prekinula je poziv.
Nakon toga prošli su tjedni bez ikakvog kontakta. Ivan je šutio više nego inače, Ante je samo odmahivao glavom: “Pusti je, mama. Odrasla je žena.” Ali kako pustiti dijete koje vapi za pomoći?
Jednog dana stigla mi je poruka od Marije: “Mama, možemo li se naći nasamo? Molim te, nemoj reći tati ni Anti.”
Srce mi je lupalo dok sam sjedila u malom kafiću na obali Neretve. Marija je došla sama, bez šminke, umorna i blijeda.
“Mama… ne znam što da radim,” šapnula je kroz suze. “Darijo mi stalno govori što smijem i ne smijem raditi. Provjerava mi telefon, ljuti se kad idem kod vas ili kad zovem prijateljice. Osjećam se kao da gubim sebe…”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
“Slušaj me dobro,” rekla sam odlučno. “Ti si moja kćerka i uvijek ćeš imati dom kod mene. Nitko nema pravo oduzeti ti slobodu – ni muž, ni bilo tko drugi!”
Plakala je dugo na mom ramenu.
Nakon tog susreta počela se polako vraćati sebi – češće nas zove, dolazi na ručak nedjeljom bez Darija. Ali još uvijek osjetim strah u njenim očima kad god zazvoni telefon.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli nešto ranije primijetiti? Jesmo li kao roditelji zakazali? Ili možda ljubav zaista može promijeniti osobu do neprepoznatljivosti?
Drage žene i majke – jeste li ikada osjetile da gubite svoje dijete zbog nekog drugog? Što biste vi učinile na mom mjestu?