Moja mala Lejla u Gucci haljinici: Jesam li stvarno loša majka?

“Šta si to obukla djetetu, Ajla? Jesi li ti normalna?” – začula sam glas svoje svekrve, Fikrete, dok sam pokušavala namjestiti Lejlinu novu haljinicu za fotografiranje. Nije prošlo ni pet minuta otkako smo izašle iz auta, a već su se žene iz sela okupile ispred naše kapije, šaputale i gledale me kao da sam počinila zločin. Lejla je imala tek četiri godine, a ja sam joj za rođendan kupila pravu Gucci haljinicu – nešto što sam oduvijek željela sebi, ali nikad nisam imala priliku nositi.

“Fikreta, pusti dijete na miru. Nije ništa loše što je lijepo obučena,” pokušala sam ostati smirena, ali ruke su mi drhtale. Osjećala sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. “Ajla, ovdje smo u selu, ne u Zagrebu! Šta će ljudi reći? I još to ime… Lejla! Što nisi dala neko normalno ime, kao što je Marija ili Ivana?” nastavila je Fikreta, a ostale žene su kimale glavama.

Sjećam se dana kad sam prvi put ugledala Lejlu u rodilištu u Mostaru. Bila je tako mala, krhka, a opet snažna. Obećala sam sebi da ću joj pružiti sve što ja nisam imala – sigurnost, ljubav i mogućnost da bude svoja. Moj muž Emir bio je sretan što imamo djevojčicu, ali nije dijelio moju strast prema luksuzu. “Ajla, znaš da nemamo para za takve stvari. Daj joj nešto običnije, molim te,” govorio bi svaki put kad bih naručila nešto iz Zagreba ili čak iz inozemstva.

Ali meni je to bilo važno. Možda zato što sam odrasla u siromaštvu, s jednom starom haljinom za sve prigode i cipelama koje su uvijek bile broj premale. Možda zato što sam uvijek osjećala da nisam dovoljno dobra, da me ljudi gledaju s visoka. Htjela sam da Lejla bude drugačija – posebna.

No, selo ima svoja pravila. Ovdje se zna tko što smije, tko što nosi i kako se ponaša. Kad sam Lejlu prvi put odvela u vrtić u onoj preslatkoj ružičastoj haljinici s mašnom, čula sam šapat iza leđa: “Vidi je, misli da je bolja od nas.” Čak mi je i najbolja prijateljica Sanja rekla: “Ajla, pazi da ti dijete ne postane umišljeno. Djeca znaju biti okrutna.”

Jednog dana, dok sam kuhala ručak, Lejla je došla uplakana iz vrtića. “Mama, zašto me zovu princeza? Zašto mi se smiju zbog haljine?” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Sjela sam pored nje na pod kuhinje i zagrlila je najjače što sam mogla. “Zato što si posebna, ljubavi moja. Zato što si lijepa i pametna.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li više u to.

Emir je sve više šutio. Navečer bi sjedio ispred televizora i gledao vijesti, a ja bih pokušavala pronaći opravdanje za svaku novu stvar koju sam kupila Lejli. “Ajla, ljudi pričaju. Kažu da razmažuješ dijete. Da nisi normalna. Da si izgubila kompas,” rekao mi je jedne večeri tiho, gotovo šaptom.

“A šta ti misliš? Jesam li stvarno loša majka?” upitala sam ga kroz suze.

Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima i izašao van zapaliti cigaretu.

Nisam mogla spavati te noći. Razmišljala sam o svemu – o svom djetinjstvu bez igračaka, o tome kako su me djeca zadirkivala zbog poderanih čarapa i starog kaputa. Obećala sam sebi da Lejla to nikad neće doživjeti. Ali sad se pitala – jesam li joj napravila medvjeđu uslugu?

Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. U trgovini bi me žene gledale ispod oka, a kad bih prošla s Lejlom kroz selo, osjećala bih njihove poglede na leđima kao igle. Čak mi je i mama rekla: “Ajla, pusti dijete da bude dijete. Ne treba joj Gucci ni skupa imena da bi bila sretna.”

Ali kako objasniti nekome tko nije prošao kroz moje siromaštvo koliko boli kad nemaš ništa? Kako objasniti koliko želiš svom djetetu dati sve ono što ti nisi imala?

Jednog popodneva Lejla je došla iz vrtića s poderanom haljinicom i blatnjavim koljenima. “Mama, igrala sam nogomet s dječacima! Bilo je super!” rekla je kroz smijeh. Pogledala sam tu skupu haljinicu – sada uništenu – i prvi put osjetila olakšanje umjesto ljutnje.

Možda je vrijeme da pustim Lejlu da bude dijete. Da trči bosa po dvorištu, da se penje po drveću i vraća kući prljava i sretna.

Ali opet… kad navečer legnem u krevet i pogledam slike iz djetinjstva, srce mi se stegne. Bojim se da će jednog dana zamjeriti što joj nisam dala više – ili možda što sam joj dala previše.

Jesam li stvarno loša majka ako želim najbolje za svoje dijete? Gdje je ta granica između ljubavi i pretjerivanja? Može li itko osim mene razumjeti tu borbu?