Moja svekrva traži da kuham božićnu večeru – ali ja odbijam, i evo zašto

“Ivana, nadam se da si već počela razmišljati o božićnom meniju. Ove godine očekujem da sve bude savršeno!” – glas moje svekrve, gospođe Ankice, odjekivao je kroz telefon tako jasno da sam imala osjećaj da stoji pored mene u kuhinji. Pogledala sam prema prozoru, gdje su prve pahulje padale na sarajevske krovove, i osjetila kako mi se grlo steže.

Prošle godine, kad sam prvi put preuzela kuhanje božićne večere za muževu porodicu, završilo je katastrofom. Sjećam se kako sam satima stajala nad pećnicom, pokušavajući ispeći savršenu puricu, dok su mi ruke drhtale od nervoze. Svekrva je cijelo vrijeme šetala oko mene, komentirala svaku moju kretnju: “Ivana, nisi dovoljno posolila. Ivana, to se ne radi tako. Kod nas u Zagrebu se to uvijek radi ovako…”. Kad je purica napokon bila gotova, bila je presuha. Svi su šutjeli za stolom, a svekrva je teatralno uzdahnula i rekla: “Nema veze, Ivana, dogodine ćeš bolje.”

Te večeri sam plakala u kupaonici, dok je moj muž Tomislav pokušavao umiriti situaciju: “Ma pusti, znaš kakva je mama. Samo želi da sve bude kao kod nje doma.” Ali ja sam osjećala da nikad neću biti dovoljno dobra za tu porodicu.

Ove godine, kad me svekrva ponovno nazvala s istim zahtjevom, nešto se u meni prelomilo. “Ankice, ove godine neću moći kuhati božićnu večeru,” izgovorila sam tiho, ali odlučno. S druge strane je nastala tišina, a onda je uslijedio val optužbi: “Kako misliš nećeš? Pa ti si žena u kući! Šta će reći rodbina? Svi očekuju tvoju puricu!”

“Ankice, prošle godine sam se trudila i nije bilo dobro. Ove godine želim Božić provesti bez stresa, s Tomislavom i djecom. Možemo naručiti hranu ili svi zajedno kuhati, ali neću sama preuzeti sve na sebe.”

Nisam mogla vjerovati da sam to izgovorila. Ruke su mi se tresle, ali osjećala sam olakšanje. Tomislav je sjedio pored mene i stisnuo mi ruku. “Podržavam te, Ivana. Dosta je bilo.”

Nakon tog razgovora, svekrva je danima slala poruke: “Ivana, razočarala si me. Nikad nisam mislila da ćeš biti tako sebična. Svi će pričati o tome kako si odbila tradiciju.” Moja mama iz Mostara me zvala: “Kćeri, znam da ti nije lako, ali moraš misliti i na sebe. Nisi ti ničija sluškinja.”

U danima prije Božića, osjećala sam se kao izdajica. U trgovini sam susrela susjedu Jasnu, koja je odmah pitala: “Hoćeš li opet praviti onu tvoju puricu? Ankica mi je rekla da si prošle godine imala peh…” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama.

Na Badnjak, Tomislav i ja smo sjeli s djecom i odlučili napraviti malu večeru samo za nas. Kupili smo gotovu puricu i napravili francusku salatu. Djeca su bila oduševljena što mogu pomoći. “Mama, ovo je najbolji Božić!” viknula je naša Lana dok je ukrašavala kolače.

U međuvremenu, svekrva je organizirala večeru kod sebe i pozvala cijelu rodbinu – bez nas. Tomislav je bio utučen, ali rekao je: “Zaslužujemo mir. Ako njima smeta što nismo tamo, to je njihov problem.”

Na Božićno jutro, dok smo otvarali poklone, zazvonio je telefon. Bila je to svekrva. “Ivana, nadam se da ste sretni što ste nas ostavili same. Svi su pitali gdje ste. Sramota!” Osjetila sam knedlu u grlu, ali ovaj put nisam plakala. “Ankice, želim vam sretan Božić. Nadam se da ste uživali. Mi jesmo.”

Nakon toga, danima nije bilo kontakta. Tomislav je pokušavao razgovarati s majkom, ali ona je bila hladna. Moja sestra iz Splita mi je pisala: “Ivana, ponosna sam na tebe. Znaš koliko sam se ja mučila s muževom familijom. Moraš znati reći dosta.”

S vremenom sam shvatila da nisam sama. Na poslu su kolegice pričale slične priče: “Moja svekrva mi nikad nije oprostila što nisam pravila sarmu za Novu godinu.” “Meni su zamjerili što sam kupila kolače umjesto da ih pečem tri dana.”

Ove godine, kad se približava Božić, osjećam mir. Znam da će biti komentara, možda i uvreda, ali prvi put osjećam da sam napravila nešto za sebe i svoju porodicu. Tomislav i ja smo bliži nego ikad. Djeca su sretna. A svekrva? Možda će jednog dana shvatiti da ljubav ne dolazi kroz savršenu puricu, nego kroz iskrenost i zajedništvo.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? Kada ćemo napokon naučiti reći ‘ne’ i biti svoji? Što vi mislite – jesam li bila sebična ili sam napokon pokazala hrabrost?