Napokon imam svoj život, ali me kćerka smatra ludom i zabranila mi je unuku

“Jesi li ti normalna, mama?” viknula je Ivana, moja kćerka, dok je stajala na pragu mog stana, držeći za ruku malu Saru koja je zbunjeno gledala čas mene, čas svoju majku. “Ne mogu vjerovati da si to napravila!”

Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek u haljini koju sam kupila za izlazak s Damirom. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da kažem. Nisam znala kako da objasnim svojoj kćeri da sam, nakon 30 godina života za druge, napokon odlučila živjeti za sebe.

“Ivana, molim te, smiri se. Samo sam izašla na večeru. Nisam dijete, imam pravo na svoj život,” pokušala sam mirno.

“Večeru? S kim? S onim Damirom? Mama, imaš 56 godina! Što ti misliš tko si?”

Suze su mi navrle na oči. Sara je stajala iza nje, stisnula je svoju plišanu ovčicu i šaptom me pitala: “Baka, jesi li tužna?”

Nisam znala što da odgovorim. Nisam htjela da moja unuka vidi kako mi se svijet ruši pred očima. Ivana je nastavila: “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Koliko si ti žrtvovala za mene? A sad, kad te najviše trebam, ti izlaziš s nekim muškarcem kao neka klinka!”

Sjetila sam se dana kad sam imala 21 godinu i udala se za Josipa. Bio je tih, vrijedan čovjek. Nikad nije puno govorio, ali sam osjećala sigurnost uz njega. Kad je Sara imala samo godinu dana, Josip je nestao. Rekli su mi da je otišao raditi u Njemačku, ali nikad se nije vratio. Ostala sam sama s djetetom i kreditom za stan. Godinama sam radila dva posla – danju u školskoj kuhinji, noću čistila urede. Ivana je odrasla uz moju majku, a ja sam propuštala njene prve korake, riječi i suze.

Kad je Ivana zatrudnjela s 19 godina, nisam joj prigovarala. Samo sam šutke prihvatila još jednu žrtvu – čuvala sam Saru dok je ona studirala i radila. Nikad nisam pitala gdje je otac djeteta. Nikad nisam tražila ništa za sebe.

A onda je došao Damir. Upoznali smo se na tržnici dok sam birala rajčice. On je bio udovac, pričljiv i topao. Pozvao me na kavu. Prvi put nakon toliko godina osjećala sam leptiriće u trbuhu. Počeli smo se viđati potajno jer me bilo sram priznati Ivani da imam nekoga.

Ali prošli tjedan odlučila sam – dosta skrivanja! Otišla sam s Damirom na večeru u restoran na Jarunu. Smijali smo se, plesali… osjećala sam se živom! Kad sam se vratila kući kasno, Ivana me čekala ispred vrata.

“Mama, gdje si bila? Sara te tražila cijelu večer! Kako možeš biti tako sebična?”

Te riječi su me pogodile kao nož. Ja – sebična? Ja koja sam sve dala za njih?

Od tog dana Ivana mi ne dopušta da viđam Saru. Ne javlja mi se na telefon. Damir pokušava biti podrška, ali osjećam se kao da gubim tlo pod nogama.

Jedne večeri nazvala me susjeda Marija: “Vidiš li ti svoju unuku? Ivana priča po zgradi da si poludjela za nekim muškarcem i da te treba čuvati od same sebe!”

Sjedila sam u mraku svog stana i plakala. Prisjećala sam se svih onih noći kad sam grijala mlijeko za Ivanu dok je imala temperaturu, svih onih dana kad sam joj šivala kostime za školsku priredbu jer nismo imali novca za nove stvari…

Damir mi je rekao: “Ne možeš živjeti kroz njih cijeli život. Vrijeme je da misliš na sebe.” Ali kako da mislim na sebe kad mi srce puca zbog unuke koju ne smijem vidjeti?

Jednog dana srela sam Saru ispred škole. Potrčala mi je u zagrljaj: “Bako, mama kaže da si bolesna. Jesi li ti bolesna?”

Nisam znala što da kažem. Samo sam je zagrlila najjače što sam mogla.

Ivana me kasnije nazvala: “Ako još jednom priđeš Sari bez mog dopuštenja, neću ti više nikada dozvoliti da je vidiš!”

Osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Sve što želim je malo sreće za sebe – zar to nije dopušteno? Zar žena u mojim godinama nema pravo na ljubav?

Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Jesam li pogriješila što sam napokon poželjela nešto za sebe? Hoće li mi ikada oprostiti što nisam uvijek bila samo njihova?

Što vi mislite – ima li majka pravo na svoj život ili zauvijek ostaje samo majka?