„Ne, tvoja majka ne može živjeti s nama!” – Bitka za moj dom i dostojanstvo
„Ne, tvoja majka ne može živjeti s nama!” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, s pogledom koji je govorio da je odluka već donesena. „Ana, ona nema gdje. Tata je umro, brat joj je u Njemačkoj, a ti znaš kakva je situacija s penzijama. Ne mogu je ostaviti samu.”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. Gledala sam kroz prozor na kišu koja je neumorno lupkala po staklu, kao da i ona želi ući u naš dom. „Ivan, ovo je naš dom. Naš mir. Znaš kakva je tvoja mama. Prošli put kad je bila kod nas, tjednima sam se osjećala kao gost u vlastitoj kući.”
Ivan je šutio, a ja sam znala da je već odlučio. Sutradan je Mara došla s dva kofera i pogledom koji nije trpio protivljenje. „Ana, drago mi je što si me primila. Znaš, ja sam ti uvijek govorila da žena treba znati gdje joj je mjesto.”
Nisam odgovorila. Samo sam stisnula zube i otišla u kuhinju. Prva noć bila je najgora. Mara je već u devet ugasila televizor i rekla: „U ovoj kući se ne sjedi do kasno. Sutra se rano ustaje.” Ivan je samo slegnuo ramenima.
Tjedni su prolazili, a moj dom se pretvarao u njezin. Svaki moj pokušaj da nešto promijenim nailazio je na zid. „Ana, nisi dobro posolila juhu.” „Ana, djeca su ti previše na mobitelu.” „Ana, Ivan voli kad mu se košulje peglaju na moj način.”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, ušla je u sobu bez kucanja. „Znaš, kad sam ja bila mlada, žene nisu ovako razgovarale s muževima. Ti si previše samostalna. To nije dobro za brak.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam joj htjela dati to zadovoljstvo. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da prikrije moje jecaje. Ivan je sve više vremena provodio na poslu. Djeca su šaptala kad bi prolazila pored bake. Ja sam se osjećala kao duh u vlastitoj kući.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Mara je došla i uzela mi nož iz ruke. „Pusti, ja ću to bolje.” Nisam više imala snage boriti se. Sjela sam za stol i gledala kako mi život prolazi pred očima.
Navečer sam pokušala razgovarati s Ivanom. „Ivan, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da ne postojim. Tvoja mama upravlja svime. Djeca su uplašena, ja sam iscrpljena.”
Ivan je uzdahnuo. „Ana, ona je moja majka. Što želiš da radim? Da je izbacim na ulicu?”
„Ne želim to. Ali želim da me zaštitiš. Da zaštitiš našu obitelj. Naš brak.”
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Lejle na kavu. „Ana, moraš postaviti granice. Ako sad popustiš, nikad više nećeš imati svoj mir.”
Te večeri, kad je Mara opet počela prigovarati zbog večere, ustala sam i rekla: „Maro, ovo je moj dom i moja pravila vrijede u mojoj kući. Poštujem vas, ali očekujem isto zauzvrat.”
Nastao je muk. Ivan je gledao u pod, djeca su me gledala širom otvorenih očiju. Mara je ustala i otišla u svoju sobu bez riječi.
Te noći nisam spavala. Srce mi je lupalo kao ludo. Jesam li pretjerala? Hoće li Ivan stati uz mene ili će me ostaviti samu u ovoj borbi?
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Mara je šutjela, Ivan je bio odsutan, a ja sam osjećala olakšanje i strah istovremeno. Djeca su mi prvi put nakon dugo vremena prišla i zagrlila me.
Jedne večeri Ivan je došao kasno s posla i sjeo kraj mene na kauč. „Ana, nisam znao da ti je toliko teško. Nisam htio da patiš zbog mene i moje mame. Razgovarat ću s njom.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Sutradan su Ivan i Mara dugo razgovarali iza zatvorenih vrata. Nakon toga, Mara je počela više vremena provoditi kod susjede Ruže, a kad bi bila kod kuće, bila je tiša.
Nije bilo lako. I dalje su dolazile sitne provokacije, ali ja sam naučila reći „ne”. Naučila sam da imam pravo na svoj prostor i mir.
Danas, kad gledam unatrag, pitam se: koliko žena šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Koliko nas se boji reći „dosta” u vlastitom domu? Možemo li spasiti obitelj bez da izgubimo sebe?