Neću kupiti trosoban stan samo da bih živjela s njegovom majkom – Moja borba za granice i samostalnost
“Ne, Jasmina, ne možeš tako razgovarati sa mnom! Ja sam ovdje najstarija i znam najbolje!” Senkin glas odjekivao je kroz mali dnevni boravak, dok sam stajala kraj prozora i gledala u maglovitu sarajevsku ulicu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Gledala sam u muža, Damira, tražeći podršku, ali on je samo šutio i gledao u pod.
“Senka, molim vas, samo želim da imamo svoj mir…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula:
“Mir? A šta misliš, ko vam je pomogao da dođete do ovog stana? Da nije mene i moje penzije, još biste podstanarili kod onih baba na Grbavici!”
Damir je konačno podigao pogled. “Mama, Jasmina samo želi malo privatnosti. Znaš da radimo oboje, teško nam je…”
Senka je odmahivala glavom. “Vi mladi mislite da sve znate. Ja sam izgubila muža, sve što imam ste vi. Zar je grijeh što želim biti uz vas?”
U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti bezosjećajna, ali osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Svaki moj korak bio je pod njenim nadzorom – od toga šta kuhamo za ručak do toga kad ćemo imati djecu.
Sjećam se dana kad smo prvi put sjeli za stol da razgovaramo o kupovini stana. Damir je bio uzbuđen, ja sam bila puna nade, a Senka je već tada imala planove. “Trosoban stan! Da svi imamo svoj mir. Ja ću vam pomoći s ušteđevinom, ali želim svoju sobu.”
Nisam imala snage reći ne. Damir je govorio: “Bit će nam lakše uz mamu, a i financijski ne možemo sami.” Pristala sam, misleći da će biti privremeno.
Ali privremeno se pretvorilo u svakodnevicu. Svako jutro Senka bi prva ustajala, kuhala kafu i komentirala moj izbor odjeće. “Jasmina, zar ćeš tako na posao? Pogledaj se!” Navečer bi sjedila s nama pred televizorom i pričala o tome kako su njene prijateljice sretne jer žive sa svojom djecom.
Moja majka, Vesna, pokušavala me utješiti telefonom: “Draga, moraš postaviti granice. Nisi ti dužna nikome žrtvovati svoj život.” Ali kako postaviti granice kad ti netko svaki dan nabija na nos koliko ti pomaže?
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko će prati suđe, sjela sam s Damirom u kuhinju. “Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nestajem. Nemam svoj mir, nemam svoj život. Volim te, ali ovo nije ono što sam željela.”
Damir je šutio dugo. Znao je da govorim istinu, ali osjećao se dužnim prema majci. “Znam… ali šta da radimo? Ako odemo sami, nećemo moći otplaćivati kredit. Mama će biti sama…”
“A ja? Zar ja nisam važna? Zar naš brak nije važan?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj mir, svoje snove o malom stanu u centru grada gdje bih mogla pozvati prijateljice na kafu bez straha da će Senka komentirati svaku riječ.
Sljedećih dana napetost je rasla. Senka je primijetila da nešto nije u redu i počela još više kontrolirati svaki naš korak. Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla je kako prekopava po mojim stvarima u spavaćoj sobi.
“Šta radite?” upitala sam drhteći.
“Tražim čarape za Damira. Sve ste pobrkali! Kako vi mladi ništa ne znate o redu…”
Tada sam pukla. “Dosta! Ovo je moj dom! Ne možete ulaziti u moju sobu bez pitanja!”
Senka se rasplakala i počela vikati kako sam nezahvalna i bezosjećajna. Damir je došao s posla i našao nas obje u suzama.
Te večeri donijela sam odluku. Moram spasiti sebe prije nego što potpuno nestanem.
Sutradan sam otišla u banku i raspitala se o kreditima za manji stan. Nazvala sam Vesnu i rekla joj: “Mama, spremna sam riskirati sve samo da imam svoj mir.” Ona je samo rekla: “Ponosna sam na tebe.”
Kad sam to rekla Damiru, bio je šokiran. “Jasmina, ne možemo ostaviti mamu samu!”
“A mene možeš ostaviti samu u ovom braku? Damire, ili ćemo zajedno graditi naš život ili ću ga ja graditi sama.”
Nisam znala kako će završiti – hoće li Damir imati snage stati uz mene ili će ostati vezan za majku. Ali znala sam jedno: više neću žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja.
Možda zvučim sebično, ali zar nije vrijeme da žene na Balkanu prestanu biti samo snaha ili kćerka – i postanu same sebi najvažnije?
Ponekad se pitam: koliko nas još živi tuđi život umjesto svog? Koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je?