Nikada nisam bila prava baka: Ispovijest jedne hrvatske svekrve

“Ne možeš ga uzeti danas, Marija. Imamo planove.” Glas moje snahe, Ivane, odjekuje kroz slušalicu hladno i odlučno. Već šesti put ove godine odbija moj prijedlog da provedem dan s unukom. Stojim nasred kuhinje, ruke mi drhte dok spuštam mobitel na stol. Suze mi naviru na oči, ali ih brzo obrišem. Ne smijem biti slaba pred mužem, Josipom, koji sjedi za stolom i šuti, kao i uvijek kad je riječ o našem sinu Filipu i njegovoj ženi.

Sjećam se dana kad su mi prvi put javili da ću postati baka. Srce mi je bilo puno radosti. Maštala sam o tome kako ću malog Luku voditi u park, učiti ga praviti kolače, pričati mu priče iz djetinjstva. Ali od prvog dana osjećala sam se kao uljez. Ivana je uvijek imala neki razlog zašto ne mogu doći: “Luka je bolestan”, “Imamo goste”, “Danas mu treba mir”. Filip bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je Ivana, mama. Nemoj forsirati.”

Prošle su godine, a ja sam gledala kako drugi bake i djedovi vode unuke na igralište, dok sam ja Luku viđala samo na slikama koje bi mi Filip povremeno poslao porukom. Svaki put kad bih pitala mogu li ga vidjeti, Ivana bi našla izgovor. Počela sam sumnjati u sebe: Jesam li nešto pogrešno rekla? Jesam li bila previše naporna? Josip bi me tješio: “Pusti ih, Marija. Doći će vrijeme kad će te trebati.”

To vrijeme je došlo prije mjesec dana. Ivana me nazvala – prvi put ona, ne Filip – i rekla: “Marija, moram se vratiti na posao. Možeš li čuvati Luku svaki dan poslije vrtića?” Osjetila sam kako mi srce preskače od uzbuđenja i tuge istovremeno. Godinama sam molila za priliku da budem baka, a sad kad im treba pomoć, sjetili su se mene.

“Naravno da mogu,” odgovorila sam tiho, ali u meni je gorjelo pitanje: Zašto sad? Zašto samo kad im treba dadilja?

Prvi dan kad sam došla po Luku u vrtić, osjećala sam se kao da idem na ispit. Odgajateljica me gledala sumnjičavo: “Vi ste baka? Nismo vas prije vidjeli.” Luka me gledao zbunjeno, kao da ne zna tko sam. Srce mi se slomilo kad me nije zagrlio, nego samo stao kraj mene i šutio cijelim putem do kuće.

Kod nas doma Josip je pokušavao razbiti led: “Luka, hoćeš li s djedom slagati vlakove?” Ali Luka je samo sjeo za stol i gledao crtiće na mobitelu koji mu je Ivana spakirala. Pokušala sam mu ponuditi kolače koje sam ispekla posebno za njega: “Vidi što je baka napravila!” On je odmahnuo glavom: “Mama kaže da ne smijem jesti slatko.” Osjetila sam kako mi se grlo steže.

Navečer sam sjela s Josipom i tiho zaplakala: “Što sam im napravila? Zašto me ne žele u svom životu osim kad im trebam kao dadilja?” Josip je šutio, a onda rekao ono što uvijek kaže: “To su njihovi izbori. Ti si napravila sve što si mogla.”

Ali nisam mogla prestati razmišljati o svemu što se dogodilo zadnjih šest godina. Sjetila sam se onog Božića kad sam Ivani poklonila ručno pleteni džemper za Luku, a ona ga nikad nije obukla djetetu. Ili onog rođendana kad su slavili samo s njenom obitelji, a nas nisu ni pozvali. Filip je uvijek bio između dvije vatre – između mene i žene koju voli.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i pozvala Filipa na kavu bez Ivane. Sjeli smo u mali kafić blizu njegove firme. “Filip, reci mi iskreno – jesam li ja kriva što me ne želite u svom životu?” Pogledao me tužno: “Mama, nije stvar u tebi… Ivana ima svoje razloge. Kaže da si previše zaštitnički nastrojena i da se boji da ćeš Luku razmaziti ili mu nametati svoje običaje.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

“Ali ja samo želim biti baka…” prošaptala sam.

Filip je slegnuo ramenima: “Znam, mama. Ali moramo poštovati Ivanine granice. Sad nam stvarno trebaš jer nemamo drugog izbora.”

Vratila sam se kući još tužnija nego prije. Nisam znala što da radim – prihvatiti ovu priliku i biti baka samo kad im treba dadilja? Ili odbiti i riskirati da više nikad ne vidim Luku?

Sljedećih tjedana trudila sam se oko Luke više nego ikad prije. Vodila ga u park, pokušavala ga nasmijati, pričala mu priče o njegovom tati kad je bio mali. Polako se počeo otvarati – jednom me čak zagrlio prije spavanja. Srce mi je bilo puno sreće zbog tog malog trenutka bliskosti.

Ali svaki put kad bih pokušala predložiti nešto svoje – da ga vodim kod svoje sestre na selo ili da prespava kod nas – Ivana bi odmah zabranila: “Ne želim da mijenja rutinu.” Osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji.

Jednog dana dok smo Luka i ja crtali za stolom, upitao me: “Bako, zašto te prije nisam viđao?” Nisam znala što da mu kažem. Samo sam ga zagrlila i šapnula: “Nekad odrasli naprave greške koje djeca ne razumiju.” On me pogledao velikim očima i rekao: “Volim te, bako.” Suze su mi potekle niz lice.

Sada sjedim sama u kuhinji i pišem ovu priču jer ne znam kome drugome ispričati svoju bol. Pitam vas – jesam li ja kriva što nisam bila prava baka svom unuku? Ili sam samo žrtva obiteljskih igara u kojima nitko ne pobjeđuje? Može li ljubav prema unuku pobijediti sve prepreke koje odrasli postave između sebe?