“Nisam gladan, samo sam tužan” – Moja borba s bijedom i sramom u školskoj menzi
“Nisam gladan, samo sam tužan,” promrmljao sam sebi dok sam gledao kroz zamagljeno staklo školske menze. Red ispred mene bio je dug, a miris pohanih pilećih bataka širio se zrakom. Iza mene su stajali Dino i Lejla, smijali su se nečemu na mobitelu, ali ja sam osjećao samo težinu u stomaku. Nije to bila glad – bila je to ona druga težina, ona koja ti sjedi na srcu kad znaš da nemaš.
“Ajde, Amar, šta si zapeo?” povikala je kuharica Senada, žena s crvenom maramom i umornim očima. Pogledala me preko naočala i odmah shvatila. “Nemaš bon?”
Pogledao sam u pod. Znao sam da nemam bon. Baka mi je jutros rekla: “Amare, danas ćemo malo pričekati s bonovima, znaš da penzija kasni.” Nije mi bilo prvi put da stojim ovako, ali svaki put je boljelo kao prvi.
“Nisam gladan,” promucao sam, pokušavajući zvučati uvjerljivo. Dino je nešto šapnuo Lejli i oboje su se nasmijali. Nisam znao jesu li se smijali meni ili nečemu drugom, ali osjećao sam kako mi obrazi gore.
Senada je uzdahnula i tiho rekla: “Dođi kasnije, nešto ćemo smisliti.” Ali znao sam što to znači – ostat će mi možda komad kruha ili hladna juha koju nitko nije htio.
Izašao sam iz reda i krenuo prema izlazu. Na hodniku sam sreo učiteljicu Anu. “Amare, zašto ne jedeš?”
“Nisam gladan, učiteljice,” slagao sam opet.
Ona me pogledala onim pogledom koji sve vidi. “Ako ti treba pomoć, znaš da možeš reći. Nisi sam.”
Ali kako reći? Kako objasniti da ti majka radi dva posla u Konzumu i još čisti stubišta po zgradama? Kako reći da ti otac šalje poruke iz Njemačke, ali novac rijetko stigne? Kako reći da baka broji kovanice svako jutro i moli Boga da penzija dođe prije nego što nestane kruha?
Te večeri kod kuće baka je sjedila za stolom i gledala u praznu bilježnicu s računima. “Amare, oprosti što danas nisi imao za bon. Sutra ću otići do općine, možda mogu nešto ubrzati.”
Sjeo sam do nje i zagrlio je. “Nije važno, bako. Nisam bio gladan.”
Ali bilo je važno. Sutradan su svi pričali o novim tenisicama koje je Adnan dobio iz Njemačke. Ja sam nosio stare patike koje su već bile poderane na prstima. Kad smo imali tjelesni, Dino je dobacio: “Amare, kad ćeš kupit nove patike? Ove su ti za kontejnera!”
Svi su se smijali. Osjetio sam kako mi suze naviru, ali progutao sam ih. Nisam htio pokazati slabost.
U školi su počeli dijeliti besplatne užine za djecu iz socijalno ugroženih obitelji. Učiteljica Ana me diskretno pozvala sa strane: “Amare, možeš uzeti užinu ako želiš. Nitko neće znati.”
Ali svi su znali. Djeca brzo skuže tko jede besplatno, tko ima stare knjige, tko nikad ne ide na izlete jer nema za autobus.
Jednog dana Lejla mi je prišla na odmoru. “Hej, Amar, hoćeš pola sendviča? Mama mi uvijek napravi previše.” Pogledao sam je sumnjičavo, ali ona se samo nasmiješila i pružila mi sendvič.
“Hvala,” rekao sam tiho.
“Znaš,” šapnula je, “moj tata je bio bez posla prošle godine. Nije sramota tražiti pomoć. Sramota je kad ljudi okreću glavu.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Dani su prolazili, a ja sam naučio skrivati svoj sram iza šale i smijeha. Ali svaka večer bila je ista – baka bi sjedila za stolom i brojala novce, mama bi dolazila umorna i mirisala na deterdžent i znoj, a ja bih gledao kroz prozor i pitao se hoće li ikad biti drugačije.
Jednog dana došao sam kući i zatekao baku kako plače nad pismom iz općine. “Odbili su nas za pomoć,” šapnula je.
Osjetio sam bijes kakav nikad prije nisam osjetio. Zašto nas nitko ne vidi? Zašto je tako teško priznati da ti treba pomoć?
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam prešutio – o svim lažima da nisam gladan, o svim osmjesima kojima sam skrivao bol.
Sljedećeg dana skupio sam hrabrost i otišao do učiteljice Ane.
“Učiteljice… mogu li razgovarati s vama?”
Sjela je do mene i čekala.
“Znam da svi misle da nije sramota biti siromašan… ali meni je teško svaki dan gledati kako drugi imaju sve, a ja moram lagati da nisam gladan. Ne želim više lagati.”
Ana me zagrlila i rekla: “Amare, nisi ti manje vrijedan zato što nemaš novca. Tvoja hrabrost vrijedi više od bilo kakvog bona ili tenisica.”
Od tog dana više nisam bježao od menze niti lagao da nisam gladan. Počeo sam prihvaćati pomoć kad mi se nudila i pomagati drugima kad god sam mogao.
Ali još uvijek me boli kad vidim kako djeca gledaju tko ima a tko nema, kako se mjeri vrijednost po onome što nosiš ili jedeš.
Pitam vas – zar smo stvarno postali društvo u kojem vrijediš samo onoliko koliko imaš u džepu? Zar smo zaboravili kako je biti čovjek?