Nisam tvoja dadilja, ja sam tvoja majka – Ispovijest jedne bake iz Zagreba
“Opet kasniš, Ivana!” viknula sam, gledajući na sat dok su mi ruke drhtale od umora. Mala Lana je već treći put danas povukla moju suknju, tražeći još jedan sendvič, a Filip je plakao jer mu je netko u vrtiću rekao da mu baka smrdi na staro. Srce mi se steglo, ali nisam imala vremena za svoje suze. Vrata su se napokon otvorila, a Ivana je uletjela s mobitelom na uhu, ni ne pogledavši me.
“Mama, možeš li ih još malo pričuvati? Marko kasni s posla, a ja imam sastanak u firmi. Znaš kako je to danas…”
Nisam ništa rekla. Samo sam kimnula glavom, iako sam osjećala kako mi se tijelo raspada. Već mjesecima živim između četiri zida njihovog stana na Trešnjevci, dok moj vlastiti stan u Dubravi zjapi prazan. Došla sam pomoći kad se Lana rodila, ali sada imam osjećaj da sam postala nevidljiva sluškinja. Nema više onih toplih razgovora s Ivanom, nema zahvalnosti, samo očekivanja.
Sjedim navečer na kauču dok djeca spavaju i gledam stare slike – kako smo moj pokojni muž Zvonko i ja vodili djecu na Jarun, kako smo pjevali uz radio i smijali se. Sada me nitko ne pita kako sam. Marko dođe kasno, poljubi djecu i nestane pred televizorom. Ivana mi ostavi popis zadataka za sutra: “Mama, molim te operi veš, pripremi ručak i pokupi Lanu iz vrtića.”
Jedne večeri skupila sam hrabrost. “Ivana, mogu li ti nešto reći?”
Pogledala me preko ruba laptopa, nervozna jer joj je mail kasnio. “Što je sad?”
“Umorna sam. Nisam više mlada. Volim svoju unučad, ali osjećam se kao dadilja. Kao da nisam tvoja majka nego netko tko je tu samo da vam olakša život.”
Ivana je uzdahnula. “Mama, znaš da ti vjerujem najviše na svijetu. Tko će bolje paziti na djecu od tebe? Danas svi rade, svi žure… Nije lako ni meni.”
“Ali meni je teško. Nitko me ne pita mogu li još izdržati. Imam i ja svoj život…”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali nisam htjela plakati pred njom. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata.
Sljedećih dana Ivana je bila hladna. Marko mi je šapnuo: “Mama, znaš da te volimo. Samo… Ivani je teško na poslu. Nemoj joj zamjeriti.” Ali nitko nije pitao mene kako mi je.
Jednog jutra Lana je imala temperaturu. Držala sam je u naručju dok je drhtala i plakala: “Bako, boli me trbuh.” Zvala sam Ivanu na posao – nije se javila. Zvala sam Marka – bio je na sastanku. Sama sam s djetetom otišla kod pedijatra, čekala satima u čekaonici dok su mi leđa pucala od boli.
Kad smo se vratile kući, Ivana je samo kratko rekla: “Hvala što si to riješila.” Ni pogleda, ni zagrljaja.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje majke – kako je ona meni pomagala kad su moji bili mali, ali nikad nije ostala duže od nekoliko sati. Uvijek bi rekla: “Dijete moje, imaš svoju obitelj, ja imam svoj mir.” Tada mi to nije bilo jasno, ali sada shvaćam.
Sljedećeg jutra spakirala sam torbu i sjela za stol s Ivanom i Markom.
“Odlazim kući,” rekla sam tiho.
Ivana je podigla obrve: “Kako misliš odlaziš? Što ćemo s djecom?”
“Naći ćete rješenje kao što smo svi morali naći prije ili kasnije. Ja vas volim, ali moram misliti i na sebe. Nisam vaša dadilja – ja sam vaša majka. I baka vašoj djeci, ali ne mogu više sama nositi sve ovo na leđima.”
Marko je šutio, gledao u stol. Ivana je ustala i otišla u sobu zalupivši vratima.
Spakirala sam nekoliko stvari i pozvala taksi za Dubravu. Kad sam stigla kući, sjela sam u svoju fotelju i prvi put nakon dugo vremena osjetila miris svog doma.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što me Marko nazvao: “Mama, možemo li doći u nedjelju na ručak? Djeca te jako žele vidjeti.” Osjetila sam toplinu oko srca.
Kad su došli, Lana mi je potrčala u zagrljaj: “Bako, nedostajala si mi!” Ivana je stajala po strani, ali ovaj put me pogledala drugačije – kao ženu koja ima svoje granice.
Možda će trebati vremena da me shvate i poštuju kao osobu, a ne samo kao pomoćnicu. Ali znam da moram čuvati sebe da bih mogla voljeti njih.
Ponekad se pitam: koliko nas baka živi ovako – nevidljive, umorne, a pune ljubavi? Zar nije vrijeme da nas netko pita: ‘Kako si ti?’