„Njihove vile, naši krediti” – Moja borba za dom i obitelj u sjeni bogatih svekra i svekrve

“Znaš, Ana, nije to tako jednostavno…” glas mog muža, Damira, odjekuje u skučenoj kuhinji dok pokušava objasniti još jednom zašto njegovi roditelji ne žele pomoći. Sjedim za stolom, ruke mi drhte oko šalice hladne kave. Gledam ga, ali zapravo gledam kroz njega, jer već znam što će reći. “Moji roditelji su cijeli život radili za to što imaju. Kažu da i mi moramo sami.”

“Damire, ali mi nismo tražili vilu na Tuškancu! Samo želimo svoj mali stan, da više ne gledamo plijesan po zidovima i ne slušamo susjede kako se svađaju svaku noć!” glas mi puca, a suze mi prijete iz kuta oka. On šuti, spušta pogled. Znam da ga boli, ali mene boli više.

Njegovi roditelji, Marija i Zdravko, žive u ogromnoj kući na Pantovčaku. Dva auta, vikendica na moru kod Makarske, apartmani u Zagrebu koje iznajmljuju studentima. Svaki Božić pod borom pokloni u vrijednosti naših godišnjih plaća. A mi? Mi brojimo kune do prvog, molimo Boga da nam banka ne digne kamatu na kredit za garsonijeru od 32 kvadrata u Novom Zagrebu.

Moja mama, Jasmina, uvijek kaže: “Dijete, bolje biti siromašan s ponosom nego bogat s gorčinom.” Ali što kad ponos više ne može platiti režije?

Sjećam se prošlog ljeta kad smo išli kod svekra i svekrve na ručak. Stol prepun hrane, vino iz podruma starog 30 godina. Marija me povukla sa strane dok su muškarci pričali o nogometu. “Ana, znaš da mi volimo vas dvoje, ali nije dobro mlade razmaziti. Kad smo mi bili mladi, nismo imali ništa. Zdravko je radio dva posla, ja sam šivala haljine po narudžbi. Tako se stječe karakter.”

Tad sam prvi put osjetila pravu gorčinu. Nije me boljelo što ne žele dati novac – boljelo me što misle da smo manje vrijedni jer nemamo njihovu sreću ili vezu iz 80-ih kad su stanovi dijeljeni preko firme.

Damir je tih dana bio nervozan. Zatvarao se u sebe, šutio satima. Jedne večeri sam ga našla kako sjedi na podu kupaonice i plače. “Ana, osjećam se kao prokleti parazit. Ne mogu više…” Zagrlila sam ga, ali ni moje ruke nisu mogle popuniti prazninu koju je osjećao.

Kredit smo dobili uz jamca – moju tetku iz Sarajeva koja je jedina imala dovoljno stabilan posao da garantira za nas. Svaki mjesec šaljemo joj novac za osiguranje, svaki mjesec strahujemo da nešto ne pođe po zlu.

Jednog dana zazvonio je telefon. Marija. “Ana, čula sam da ste opet išli u minus. Treba li vam nešto?” Glas joj je bio hladan, kao da pita susjedu treba li joj šećera. “Ne treba nam ništa, hvala,” odgovorila sam prebrzo. Spustila sam slušalicu i plakala satima.

Damir je bio bijesan kad je čuo. “Zašto nisi rekla da nam treba? Zašto uvijek moraš biti tako tvrdoglava?”

“Jer ne želim da misle da smo nesposobni! Jer ne želim da nas sažalijevaju!”

Te noći nismo spavali. Svađali smo se do zore – o ponosu, o novcu, o tome što znači biti obitelj. On je govorio da je obitelj tu da pomogne kad je najteže. Ja sam vikala da pomoć bez poštovanja nije pomoć nego milostinja.

Prošlo je nekoliko tjedana u tišini. Onda je stigla pozivnica za rođendan njihove unuke – Damirove sestre kćeri. Velika proslava u restoranu na Jarunu. Poklonili smo joj knjigu i plišanog medu; ostali su donosili zlatne narukvice i role.

Na povratku kući Damir je vozio šutke. U jednom trenutku rekao je: “Znaš što? Možda nikad nećemo imati ono što oni imaju. Ali imamo jedno drugo.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.

Ali mir nije dugo trajao. U veljači nam je banka poslala obavijest o povećanju rate kredita zbog rasta euribora. Srce mi je stalo kad sam vidjela iznos – 120 eura više svaki mjesec.

Te večeri Damir je predložio: “Možda ipak trebamo pitati moje roditelje za pomoć…”

Pogledala sam ga dugo i teško. “Ako to napravimo, hoćeš li moći pogledati sebe u ogledalo? Hoćeš li moći oprostiti meni ako odbiju ili ako pristanu pa nas cijeli život podsjećaju na to?”

Nije odgovorio.

Sljedećih dana nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o studentskim danima kad smo dijelili burek na pola, o prvoj zajedničkoj zimi kad smo grijali stan fenom jer nismo imali za grijanje, o svim sitnim radostima koje su bile naše i ničije više.

Jedne subote sjeli smo zajedno za stol. “Damire,” rekla sam tiho, “možda nikad nećemo imati njihovu sigurnost ni njihovu kuću s bazenom. Ali imamo svoj dom – makar bio malen i zadužen do kraja života. Ako sad pokleknemo pred njima, bojim se da ćemo izgubiti sebe.” On me samo zagrlio.

I evo nas danas – još uvijek brojimo kune do prvog, još uvijek sanjamo o većem stanu i boljem životu za našu djecu koju još nemamo. Ali svako jutro kad se probudim uz Damira i pogledam kroz prozor naše male garsonijere na sive zgrade Novog Zagreba, znam da smo barem ostali svoji.

Ponekad se pitam: Je li ponos luksuz koji siromašni sebi ne mogu priuštiti? Ili je to jedino što nam nitko ne može oduzeti? Što biste vi učinili na našem mjestu?