Očekivala sam odmor kod sina u Zagrebu, a završila sam kao čistačica: Robert i Ela nisu ni hvala rekli

“Mama, možeš li mi samo dodati onu krpu?” – začula sam Elin glas iz kuhinje, dok sam još uvijek stajala na pragu njihovog stana u Novom Zagrebu, s torbom u ruci. Nisam stigla ni cipele izuti, a već sam bila uključena u neku akciju. Robert je samo kratko mahnuo s kauča, pogled mu nije odlutao s mobitela. “Bok, mama. Jesi stigla?” – promrmljao je, kao da sam poštar, a ne njegova majka koju nije vidio mjesecima.

Došla sam iz našeg malog mjesta kraj Siska, s planom da se napokon malo odmorim. Godinu dana nisam bila kod njih otkako su se vjenčali. Sjećam se kako su svi govorili: “Sad ćeš ti, Marija, uživati kod mladih u gradu!” Nisam ni slutila da će to “uživanje” značiti da ću tri dana prati tuđe suđe, čistiti tuđe mrvice i kuhati ručak za dvoje ljudi koji ne znaju ni gdje im je sol.

Prvu večer sam šutjela. Gledala sam kako Ela ostavlja tanjure u sudoperu i odlazi u sobu s laptopom. Robert je bio zaokupljen nekim poslom na računalu. Sjedila sam za stolom i gledala taj nered – mrvice po stolu, šalica s ostacima kave, prljave čarape na podu. “Možda su umorni, možda im je ovo normalno”, tješila sam samu sebe.

Ali drugi dan, kad sam ustala prva i zatekla kuhinju još goru nego sinoć, nisam mogla izdržati. Počela sam prati suđe, brisati stolove, slagati njihove stvari. Dok sam usisavala hodnik, Ela je prošla kraj mene s mobitelom na uhu. “Super što si došla, Marija! Baš nam treba pomoć oko stana!” – rekla je kroz smijeh svojoj prijateljici. Nisam znala bi li plakala ili se smijala.

Robert je izašao iz sobe tek oko podneva. “Mama, imaš li možda vremena da pogledaš perilicu? Nešto čudno zuji.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce tone. Zar sam došla ovdje biti majstorica? Zar sam samo servis za njihove probleme?

Navečer su sjeli za stol i pojeli ono što sam skuhala bez riječi zahvale. Ela je samo kratko rekla: “Baš si pogodila juhu, Marija.” Ali to nije bilo ono iskreno hvala koje sam očekivala. Nije bilo zagrljaja, nije bilo pitanja kako sam ja. Samo tišina i zvuk tipkanja po mobitelima.

Treći dan odlučila sam sjesti na balkon s kavom i gledati grad. Možda ću barem tu pronaći mir. Ali ni tu nisam imala mira – Ela je izašla s vrećom smeća: “Možeš li ovo baciti kad ideš dolje?” Pogledala sam je i prvi put osjetila ljutnju. “Ela, nisam došla ovdje biti vaša spremačica”, izgovorila sam tiho ali odlučno.

Zastala je, iznenađena mojim tonom. “Ma nismo tako mislili… Samo smo navikli da si uvijek tako vrijedna.”

“Vrijedna? Vrijedna za koga? Za vas koji ne znate ni zahvaliti?” – pitala sam je gledajući ravno u oči.

Robert je izašao na balkon kad je čuo povišene tonove. “Što se događa?”

“Ništa, samo razgovaramo o tome tko što radi u ovom stanu”, odgovorila sam.

Nastala je tišina koju nitko nije znao prekinuti.

Te večeri ležala sam budna dugo u noć. Razmišljala sam o svemu što sam napravila za njih otkad su bili djeca – o svim ručkovima, opranim majicama, toplim riječima kad su padali na ispitima ili imali slomljena srca. I sad, kad sam ja došla k njima, nisam dobila ni minimum pažnje.

Sutradan sam spakirala stvari ranije nego što sam planirala. Robert me ispratio do vrata. “Mama, pa što ti je? Zar već ideš?”

“Idem, sine. Trebam malo mira. Kod vas ga nisam pronašla.”

Pogledao me zbunjeno, kao da ne razumije. Ela je stajala iza njega i šutjela.

Vozila sam se vlakom prema svom selu i gledala kroz prozor kako grad nestaje u daljini. U srcu mi je bio gorak okus razočaranja.

Jesam li ih razmazila? Jesam li ih naučila da se sve podrazumijeva? Gdje smo to kao društvo pogriješili da zahvalnost više nije vrijednost?

Možda će jednog dana shvatiti koliko znači jedno iskreno hvala. A vi mi recite – jesam li trebala šutjeti ili im reći sve što mi je na duši?