Plaća nije ljubav: Priča o ženi između straha i slobode

“Gdje si potrošila 50 kuna?” glas Daria odjeknuo je kroz stan, hladan i oštar kao nož. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam pokušavala objasniti da sam kupila kruh, mlijeko i jabuke za djecu. “Nisi mi rekla da ćeš ići u trgovinu. Sljedeći put pitaj prije nego što potrošiš išta!” Pogledala sam ga, ali nisam imala snage odgovoriti. Samo sam kimnula glavom i nastavila rezati kruh, osjećajući kako mi se srce steže.

Moje ime je Ivana. Imam 38 godina, dvoje djece i živim u Sarajevu. Kad sam se udala za Darija, mislila sam da sam pronašla sigurnost. On je bio tih, ozbiljan, uvijek spreman pomoći drugima. Moji roditelji su ga obožavali. “Dobar je on, Ivana, čvrsta ruka treba ženi,” govorila bi mama dok bi mi plela kosu prije svadbe. Nisam tada znala da će ta “čvrsta ruka” postati lanac oko mog vrata.

Na početku braka sve je bilo u redu. Radila sam kao medicinska sestra u državnoj bolnici, a Dario je bio vozač autobusa. Novac smo dijelili, zajedno planirali troškove. No, kad sam ostala trudna s našom kćeri Lanom, Dario je predložio da on preuzme brigu o financijama. “Ti se brini za djecu i kuću, ja ću za sve ostalo,” rekao je nježno. Pristala sam, misleći da tako treba biti.

Godinama sam svu svoju plaću predavala njemu. Svaki mjesec bih mu dala kovertu s novcem čim bih ga primila na ruke. On bi mi ostavio nešto sitno za autobus i osnovne namirnice. Nikad nisam pitala gdje ide ostatak. Nisam smjela.

S vremenom su se stvari promijenile. Dario je postao nervozniji, često bi vikao na mene zbog sitnica. Ako bih kupila nešto što nije bilo na popisu – čokoladu za Lanu ili novu četkicu za zube za sina Emira – slijedilo bi ispitivanje i prijekori. “Zar misliš da novac raste na drvetu?” urlikao bi dok bi mi prebrojavao novčanice pred djecom.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i upitala ga mogu li zadržati dio plaće za sebe. “Zašto ti treba novac? Šta ti fali? Sve imaš!” odgovorio je podsmješljivo. “Ne trebaš ti ništa osim mene i djece.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam plakala pred njim.

Počela sam osjećati da gubim sebe. Nisam imala prijateljice – Dario nije volio da izlazim ili se družim s kolegicama nakon posla. Svaki moj pokret bio je pod njegovim nadzorom: provjeravao bi moj telefon, pitao s kim razgovaram, gdje idem, kad se vraćam. Čak je i moju majku počeo izbjegavati jer mu je jednom rekla da bi trebao više pomagati oko djece.

Jednog dana, dok sam u bolnici previjala ranu starijoj gospođi, ona me pogledala ravno u oči i tiho rekla: “Dijete drago, ne smiješ dati cijelu sebe nikome osim sebi.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam krišom ostavljati po 20 ili 30 maraka sa strane kad bih mogla – sakrivala sam ih u staru kutiju od cipela ispod ormara. Srce bi mi tuklo kao ludo svaki put kad bih to napravila, bojeći se da će Dario otkriti.

Jedne večeri Lana je došla uplakana iz škole jer nije imala novca za izlet. “Mama, svi idu osim mene… Zašto ne mogu i ja?” Pogledala sam Darija, ali on je samo slegnuo ramenima: “Nema se para za gluposti.” Te noći nisam spavala. Gledala sam svoju djecu kako spavaju i pitala se kakvu im poruku šaljem – da je normalno biti bez prava, bez glasa?

Sljedećeg dana na poslu kolegica Mirela me povukla u stranu: “Ivana, jesi dobro? Izgledaš iscrpljeno već mjesecima.” Nisam mogla više šutjeti. Ispričala sam joj sve – o novcu, kontroli, strahu koji osjećam svaki dan. Mirela me zagrlila i rekla: “Nisi sama. Imaš pravo na svoj život i svoj novac!”

Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Počela sam istraživati svoja prava – čitala sam o ekonomskom nasilju, razgovarala s psihologinjom u bolnici. Saznala sam da nisam jedina žena koja živi ovako; mnoge žene u Bosni i Hrvatskoj šute jer ih je sram ili strah.

Jednog popodneva skupila sam hrabrost i sjela s Darijem za stol dok su djeca bila kod bake. “Dario, od danas više neću davati cijelu plaću tebi. Trebam imati svoj novac i pravo odlučivati o njemu.” Pogledao me kao da sam poludjela: “Šta ti to pada na pamet? Ko ti je to napunio glavu?”

“Niko mi nije napunio glavu,” odgovorila sam mirno ali odlučno. “Sama sam shvatila da imam pravo na slobodu i dostojanstvo.” Počeo je vikati, prijetiti da će otići ako nastavim tako. Prvi put u životu nisam zaplakala niti molila – samo sam ustala i otišla u drugu sobu.

Narednih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Dario me ignorirao, ali više nije tražio moju plaću. Djeca su primijetila promjenu – Lana me zagrlila i šapnula: “Mama, ponosna sam na tebe.” Tada sam znala da radim pravu stvar.

Još uvijek se bojim što nosi sutra – hoće li Dario otići ili će pokušati promijeniti stvari? Hoću li imati snage ostati dosljedna sebi? Ali prvi put nakon mnogo godina osjećam tračak nade.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovako – u sjeni tuđih odluka, misleći da ljubav znači odricanje od sebe? Jesmo li spremne boriti se za vlastitu slobodu?