Samo privremeno – Tri godine u sjeni vlastitog života
“Mama, samo na par tjedana, molim te. Znaš da mi je posao u banci postao kaos otkad je Jasmin otišao u Njemačku. Ne mogu sama.” Glas moje kćeri, Ivane, drhtao je kroz slušalicu. Sjedila sam za kuhinjskim stolom u našem stanu u Novom Zagrebu, gledala kroz prozor u maglovito jutro i osjećala kako mi srce tone. “Naravno, Ivana. Samo privremeno,” odgovorila sam, ni ne sluteći da će to privremeno prerasti u tri godine.
Prvi dani su bili puni smijeha. Unuci, Ema i Filip, trčali su po stanu, crtali po zidovima i tražili da im pričam priče o vukovima iz Like. Bila sam umorna, ali sretna. “Bako, ti si najbolja!” vikala je Ema dok sam joj vezala pletenice. Filip me grlio oko struka i šaptao: “Nemoj nikad otići.”
Ali kako su tjedni prolazili, Ivana je sve rjeđe dolazila po djecu. “Mama, ostala sam duže na poslu. Znaš kako je s kreditima…” Svaki put kad bih pokušala spomenuti da mi treba malo vremena za sebe, ona bi samo uzdahnula: “Zar ti je teško? Pa ti si uvijek govorila da su djeca radost.”
Počela sam osjećati težinu svakog dana. Moji prijatelji iz kvarta, Marija i Senada, zvali su me na kavu. “Ajde, Ana, nisi nas vidjela mjesecima!” Ali ja bih samo slegnula ramenima: “Ne mogu, djeca su tu. Ivana kasni.”
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati uplakanu Emu koja je imala temperaturu, zazvonio je mobitel. Bio je to moj sin Dario iz Sarajeva. “Mama, kad ćeš doći kod mene? Djeca te žele vidjeti.” Glas mu je bio razočaran. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne mogu sada, Dario. Ivana treba pomoć.”
Muž, Stjepan, sve češće je šutio za stolom. “Ana, ovo nije život. Naša kćerka koristi tvoju dobrotu. Kad ćeš reći dosta?” Pogledala sam ga s tugom: “To su moja unučad… Kako da ih ostavim?”
S vremenom sam počela zaboravljati tko sam bila prije svega ovoga. Moje slike iz mladosti – planinarenje na Velebitu, večeri uz gitaru s prijateljima – sada su bile samo blijeda sjećanja. Svaki dan bio je isti: doručak, škola, kuhanje, zadaća, kupanje, uspavljivanje.
Jednog popodneva, dok sam čekala Ivanu da dođe po djecu (opet je kasnila), sjela sam na balkon i gledala zalazak sunca iznad tramvajskih tračnica. U susjednom stanu čula se pjesma – netko je slavio rođendan. Osjetila sam gorčinu u grlu.
Kad je Ivana napokon stigla, umorna i nervozna, pokušala sam razgovarati s njom.
“Ivana, moramo razgovarati. Ovo više nije privremeno. Tri godine su prošle… Ja… ja više ne znam tko sam.”
Pogledala me hladno: “Mama, pa znaš da nemam izbora! Ako ti ne možeš, morat ću dati djecu u vrtić cijeli dan ili platiti dadilju koju si ne mogu priuštiti! Zar želiš da tvoji unuci pate?”
Osjetila sam kako mi se srce steže od krivnje i bijesa istovremeno.
Te noći nisam mogla spavati. Stjepan je tiho rekao: “Ana, nisi ti kriva što si dobra majka i baka. Ali moraš misliti i na sebe. Sjeti se kako si voljela život prije svega ovoga.”
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći ravnotežu između svojih potreba i onoga što obitelj očekuje od mene. Ali svaki put kad bih napravila korak prema sebi – otišla na kavu s Marijom ili nazvala Darija – osjećala bih se kao izdajica.
Jednog dana Ema me pitala: “Bako, zašto si uvijek tužna kad misliš da te ne gledamo?” Nisam znala što reći.
Prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila hrabrost reći Ivani da više ne mogu tako dalje.
“Ivana,” rekla sam drhtavim glasom dok smo sjedile za kuhinjskim stolom, “volim tebe i djecu više od svega na svijetu. Ali ja više ne postojim kao Ana – postojim samo kao baka koja čuva tvoju djecu. Moram pronaći sebe opet.”
Ivana je šutjela dugo vremena. Oči su joj bile pune suza i ljutnje.
“Znači ostavljaš nas?” pitala je tiho.
“Ne ostavljam vas,” odgovorila sam kroz suze. “Ali moram naučiti reći ne – barem ponekad.”
Danas, još uvijek učim kako biti baka bez da izgubim sebe. Još uvijek osjećam krivnju svaki put kad kažem ne ili kad odem na izlet s prijateljicama umjesto da čuvam unuke.
Ali pitam se – koliko nas ima koje smo izgubile sebe u tuđim potrebama? Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva ili može biti i sloboda?