„Sanja, ti se pobrini za naše račune!” – Odluka koja mi je slomila srce
„Sanja, ti se pobrini za naše račune!” – te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Gledala sam kroz prozor na kišnu riječku večer, ali ni kapljice na staklu nisu mogle isprati gorčinu koju sam osjećala.
„Zašto ja? Zašto uvijek ja?” prošaptala sam sebi, ali odgovor je došao s druge strane stola, hladan i rezolutan.
„Zato što ti to najbolje znaš. Mama će ti pomoći, ona ima iskustva. Nema više rasipanja, Sanja.”
Ivan je bio neumoljiv. Moj muž, čovjek kojeg sam voljela još od studentskih dana na Filozofskom u Zagrebu, sada je sjedio preda mnom kao stranac. Njegova majka, teta Mira, već je vadila fascikle s računima i blokovima iz svoje torbe. Osjetila sam kako mi se želudac steže.
Nisam znala kako smo došli do toga. Prije samo godinu dana planirali smo ljetovanje na Braču, smijali se sitnim glupostima i sanjali o vlastitoj kući. Onda je Ivan ostao bez posla u brodogradilištu, a ja sam radila dva posla – u školi i povremeno prevodila tekstove za jednu agenciju. Novca nije bilo dovoljno, ali smo se snalazili. Sve dok Ivan nije predložio da prepustimo financije njegovoj majci jer „ona zna kako se štedi”.
Prvi mjesec bilo je neugodno, ali podnošljivo. Mira bi dolazila svake subote s popisom troškova i sitnim opaskama: „Sanja, zašto si kupila skupi šampon? Zar obični nije dovoljan?” ili „Ivan, trebaš li stvarno toliko cigareta?”
Ali onda su počele sitne ucjene. „Ako želiš novac za novu jaknu, moraš mi donijeti sve račune od prošlog mjeseca.” Ili: „Ne možeš na kavu s prijateljicama dok ne platimo režije.”
Jedne večeri, kad sam pokušala objasniti Ivanu kako se osjećam, on je samo slegnuo ramenima.
„Sanja, znaš da nemamo izbora. Mama nam pomaže. Ne možeš joj zamjeriti što pazi na svaki dinar.”
„Ali to nije pomoć! To je kontrola! Osjećam se kao dijete koje mora tražiti džeparac!”
„Pretjeruješ,” odbrusio je i otišao gledati utakmicu.
Počela sam izbjegavati kuću. Ostajala bih duže na poslu, šetala po Korzu bez cilja, samo da ne moram gledati Miru kako prevrće po mojim stvarima i Ivanovu ravnodušnost. Moja sestra Ana primijetila je da nešto nije u redu.
„Sanja, što se događa? Izgledaš iscrpljeno.”
Isprva sam šutjela, ali kad me jedne subote Mira pred Anom pitala zašto sam kupila „preskupi” kruh u pekari, pukla sam.
„Zato što želim pojesti nešto što volim! Zar je to previše?”
Ana me povukla sa strane.
„Ne možeš ovo trpjeti. To nije normalno.”
Ali što sam mogla? Nisam imala dovoljno novca da odem. Nisam imala kamo. Roditelji su mi umrli prije nekoliko godina, a Ana je živjela s mužem i troje djece u malom stanu na Zametu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, Mira je ušla bez kucanja.
„Sanja, moramo razgovarati. Ivan mi je rekao da si nezadovoljna. Ako ti ne odgovara kako vodim financije, možda bi trebala razmisliti o svojim prioritetima.”
Gledala sam je u oči i prvi put nisam osjećala strah nego bijes.
„Moj prioritet je da budem slobodna žena, a ne netko tko moli za svaki dinar! Ovo nije obitelj, ovo je zatvor!”
Mira je podignula obrve i izašla bez riječi.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu dok Ivan nije došao iz druge sobe.
„Što ti zapravo želiš, Sanja? Da propadnemo? Da nemamo za režije?”
„Želim da me poštuješ! Da zajedno odlučujemo! Da budemo partneri!”
Ivan je šutio dugo, a onda tiho rekao:
„Ne znam mogu li ti to dati.”
Sljedećih dana sve je bilo isto izvana – išla sam na posao, kuhala ručak, smijala se kolegicama na hodniku škole – ali iznutra sam bila prazna. Počela sam pisati dnevnik, jedino mjesto gdje sam mogla biti iskrena.
Jednog dana naišla sam na oglas za posao u Sarajevu – tražili su prevoditelja na pola radnog vremena. Nisam znala nikoga tamo, ali osjećaj da bih mogla biti svoja bio je jači od straha.
Prijavila sam se bez da ikome kažem. Kad su me pozvali na razgovor putem Zooma i ponudili posao, srce mi je tuklo kao ludo.
Te večeri sjela sam za stol s Ivanom.
„Dobila sam posao u Sarajevu. Selim se za mjesec dana.”
Ivan me gledao kao da ne vjeruje.
„Šališ se?”
„Ne šalim se. Dosta mi je ovakvog života.”
Mira nije rekla ništa kad sam pakirala stvari. Samo me gledala s vrata sobe, a Ivan je šutio do zadnjeg trenutka.
Kad sam zatvorila vrata stana iza sebe i osjetila hladan zrak na licu, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Danas sjedim u malom stanu u Sarajevu i pišem ovo pismo sama sebi – i svakoj ženi koja misli da nema izbora.
Možda će mi netko reći da sam sebična ili luda što sam otišla. Ali pitam vas: koliko dugo žena treba trpjeti prije nego što kaže – dosta? Gdje završava obiteljska žrtva, a počinje gubitak sebe?