Sestra po krvi, neprijatelj po izboru: Moja borba za vlastiti mir

“Opet ti, Ivana? Zar ne možeš ni jedan dan bez da mi zagorčaš život?” – viknula sam, tresući se od bijesa dok su mi ruke drhtale iznad tipkovnice. Bila je nedjelja navečer, a ja sam, umjesto da uživam u miru svog malog stana u Zagrebu, ponovno odgovarala na poruke pune otrova koje mi je sestra slala. “Nisi normalna, znaš li to? Mama i tata su uvijek govorili da si ti ona problematična. Srami se!” – pisala je, a svaka riječ rezala me dublje nego što bih ikada priznala.

Moja sestra Ivana i ja odrasle smo u malom stanu u Novom Zagrebu. Naša majka, Jasna, bila je medicinska sestra, a otac Zoran vozač tramvaja. Živjeli smo skromno, ali nikada nam ništa nije nedostajalo – barem materijalno. Emocionalno, uvijek je nešto falilo. Ivana je bila starija dvije godine i uvijek je imala potrebu biti glavna. Ja sam bila ona tiha, povučena, ona koja popušta. “Pusti Ivanu, ona je osjetljiva,” govorila bi mama kad bih joj pokušala objasniti kako me sestra zadirkuje ili gura.

Godinama sam trpjela Ivanine ispade. U školi bi me ismijavala pred prijateljima: “Vidi je, mala štreberica!” Kod kuće bi mi uzimala stvari bez pitanja, a kad bih se pobunila, roditelji bi stali na njezinu stranu. “Ma pusti, ona je tvoja sestra!” govorili su kao da krvno srodstvo opravdava sve.

Sve je kulminiralo kad sam upisala fakultet u Sarajevu. Bio je to moj prvi pravi bijeg od nje. Sjećam se dana kad sam pakirala kofere; Ivana je stajala na vratima i s podsmijehom rekla: “Vidjet ćeš ti kako je tamo kad nema mame da te brani!” U Sarajevu sam prvi put osjetila što znači sloboda. Imala sam prijatelje koji su me cijenili zbog mene same. Ali svaki povratak kući bio je povratak u pakao.

Jednog Božića, dok smo sjedile za stolom s roditeljima i rodbinom iz Mostara, Ivana je pred svima počela pričati o mom privatnom životu: “Ma znaš ti kakva je ona bila u Sarajevu? Samo neka mama ne zna!” Svi su se smijali, a meni su suze navrle na oči. Pogledala sam mamu koja je samo slegnula ramenima: “Ma pusti, šali se.” Tada sam prvi put osjetila da više ne mogu izdržati.

Nakon tog Božića počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja. Ivana mi je slala poruke: “Jadna si, znaš li to? Sramiš nas pred rodbinom!” Pokušavala sam joj objasniti kako se osjećam, ali ona bi uvijek okrenula priču protiv mene. “Ti si uvijek žrtva! Nikad nisi zadovoljna!”

Jedne večeri, nakon još jedne svađe preko telefona, sjela sam na pod svog stana i plakala satima. Osjećala sam se kao da mi netko guli kožu s duše. Prijateljica Amra iz Sarajeva mi je rekla: “Znaš li da imaš pravo na mir? Nije grijeh maknuti se od onih koji te uništavaju, pa makar bili tvoja krv.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Odlučila sam prekinuti kontakt. Prvo sam blokirala Ivanin broj. Zatim sam prestala odgovarati na poruke roditelja koji su me molili da “budem veća osoba” i “ne kvarim obiteljsku slogu”. Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu – ali istovremeno i kao da napokon mogu disati.

Prošlo je nekoliko mjeseci bez kontakta. Počela sam odlaziti na terapiju i učiti kako postaviti granice. Prvi put u životu osjećala sam mir. No, svaki put kad bih vidjela obiteljske slike na Facebooku ili čula glasine od zajedničkih prijatelja iz Zagreba ili Sarajeva, srce bi mi preskočilo.

Jednog dana mama me nazvala s nepoznatog broja. “Molim te, dođi kući. Tata nije dobro.” Srce mi se steglo. Vratila sam se u stan iz djetinjstva – sve isto kao prije, samo što me dočekao zid šutnje. Ivana me ignorirala cijeli vikend. Kad smo ostale same u kuhinji, pogledala me ravno u oči: “Zadovoljna si sad? Uništila si obitelj.” Nisam imala snage odgovoriti.

Tata se oporavio, ali odnosi su ostali zategnuti. Otišla sam natrag u Sarajevo s osjećajem krivnje koji me proganjao danima. Ali znala sam da više ne mogu biti žrtva.

Danas živim sama u Sarajevu i radim kao psihologinja u jednoj osnovnoj školi. Pomažem djeci da nauče postaviti granice koje ja nisam znala postaviti kao dijete. Ponekad sanjam Ivanu – nekad kao sestru kakvu sam željela imati, nekad kao neprijatelja kojeg se bojim.

Pitam se: Je li moguće pronaći sreću kad okreneš leđa vlastitoj krvi? Ili će nas prošlost uvijek sustizati bez obzira koliko daleko pobjegli?

Što vi mislite – može li ljubav prema sebi biti važnija od obiteljskih veza?