„Ti cijeli dan ništa ne radiš: Dijete samo spava i jede“ – Istina o majčinstvu koju nitko ne želi čuti
„Opet si cijeli dan u pidžami? Ivana, stvarno, što ti radiš po cijele dane? Dijete samo spava i jede! Pogledaj kuću, pogledaj sebe…“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na podu dnevne sobe, držeći u naručju našu malu Lejlu koja je napokon zaspala nakon tri sata neutješnog plača. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam znala jesu li to suze umora, tuge ili bijesa. Možda svega zajedno.
Nikada nisam mislila da će majčinstvo biti ovako teško. Svi su mi govorili: „Bit ćeš ispunjena, to je najljepše razdoblje života.“ Nitko nije spomenuo osjećaj usamljenosti dok gledaš kroz prozor, moleći Boga da netko pozvoni na vrata samo da čuješ ljudski glas. Nitko nije rekao da ćeš se osjećati kao da si nestala, kao da te više nema.
Suprug Dario je bio ponosan kad se Lejla rodila. Prijateljima je pričao kako mu je žena hrabra, kako je porod bio težak, ali da smo obje dobro. Prvih dana je bio pažljiv – donosio mi je vodu, pomagao oko pelena. Ali čim je prošla ona početna euforija, vratio se na posao i sve se promijenilo.
„Ivana, ja radim po deset sati dnevno! Kad dođem kući, očekujem barem topli ručak i malo mira. Ne mogu vjerovati da nisi stigla ni usisati! Pa što radiš cijeli dan?“
Pogledala sam ga s nevjericom. „Dario, Lejla danas nije spavala više od pola sata u komadu. Imala je grčeve, stalno sam je nosila… Nisam stigla ni jesti.“
On je samo odmahnuo rukom. „Ma daj, sve žene to prolaze. Ne dramatiziraj.“
Te večeri sam prvi put poželjela vrisnuti. Poželjela sam nestati. Osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Moja mama bi rekla: „Tako ti je to, mila moja, svi smo to prošli.“ Ali ja nisam htjela šutjeti. Nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i trpi.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Lejla je imala kolike, plakala bi satima. Ja bih plakala s njom. Dario bi došao s posla, bacio torbu na pod i upalio televizor. Kad bih ga zamolila da pričuva Lejlu dok se otuširam, uzdahnuo bi kao da ga molim da preseli planinu.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lejlu, čula sam Darija kako razgovara s majkom na telefonu:
„Ma Ivana ništa ne stiže. Kaže da je umorna, a dijete samo spava i jede! Ne znam što joj je… Možda joj fali društvo ili nešto.“
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Nisam bila lijena. Nisam bila nezahvalna. Bila sam iscrpljena do granica izdržljivosti.
Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno pretjerujem? Možda sam slaba? Ali onda bih pogledala Lejlu – njezine crvene obraze od plača, sitne ručice koje me grčevito drže – i znala sam da nije problem u meni.
Jednog dana, kad mi je došla prijateljica Sanja, iz mene je provalilo sve:
„Ne mogu više! Osjećam se kao da me nitko ne vidi. Kao da sam prozirna! Dario misli da ništa ne radim…“
Sanja me zagrlila i rekla: „Ivana, nisi sama. I meni je bilo tako s Tinom. Svi misle da je porodiljni odmor odmor – a zapravo je to najteži posao na svijetu.“
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam čitati forume, tražiti podršku drugih žena. Shvatila sam da nas ima mnogo – previše – koje šutimo i trpimo.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju dok je gledao utakmicu.
„Dario, moramo razgovarati.“
Nije skidao pogled s ekrana. „Može li kasnije? Sad igra Dinamo.“
„Ne može kasnije! Ja više ne mogu ovako!“
Napokon me pogledao – prvi put nakon dugo vremena kao osobu, a ne kao servis za dijete i kuću.
„Što ti treba?“ pitao je tiho.
Duboko sam udahnula.
„Trebam tebe. Trebam partnera, a ne još jedno dijete o kojem moram brinuti. Trebam razumijevanje. Trebam pet minuta mira bez grižnje savjesti.“
Dario je šutio dugo. Zatim je rekao:
„Nisam znao da ti je tako teško… Mislio sam da pretjeruješ.“
„Zato što nitko ne govori o tome! Zato što svi glume da je lako! A nije lako! I ne želim više glumiti.“
Te noći smo prvi put dugo razgovarali. Plakala sam pred njim bez srama. On me zagrlio i rekao da će pokušati biti bolji.
Nije bilo lako ni idućih dana – stare navike teško umiru. Ali barem smo počeli razgovarati. Počeli smo biti tim.
I danas, kad Lejla mirno spava u svom krevetiću, pitam se: koliko nas još šuti? Koliko nas još pati u tišini jer nas nitko ne vidi?
Možda će netko pročitati moju priču i osjetiti olakšanje što nije sam(a). Možda će netko napokon skupiti hrabrost reći: „I meni je teško.“
A vi? Jeste li ikada imali osjećaj da vas najbliži ne vide? Koliko još žena mora šutjeti prije nego što nas društvo počne slušati?