Tragovi škara: Borba jedne majke za dostojanstvo svog sina
“Mama, zašto su mi to napravili?” Ivanove riječi paraju mi srce dok mu skidam kapu i gledam neuredno odrezane šiške. Suze mu klize niz obraze, a ruke drhte. U tom trenutku osjećam kako mi se u prsima skuplja bijes i nemoć. “Tko ti je to napravio, sine?” pitam ga, pokušavajući ostati mirna. “Učiteljica… i Dino iz razreda. Rekli su da izgledam smiješno s dugom kosom i da dječaci ne bi smjeli imati šiške preko očiju. Učiteljica je rekla da će mi pomoći da izgledam ‘pristojno’, a Dino se smijao i držao me za ruku da ne pobjegnem.”
U meni se sve lomi. Ivan ima deset godina, osjetljiv je i povučen, uvijek je bio drugačiji od ostalih dječaka u razredu. Voli crtati, čitati stripove i puštati kosu jer kaže da se tako osjeća slobodno. Nikada nije volio nogomet ni grube igre, zbog čega ga često zadirkuju. Ali ovo… ovo je prešlo svaku granicu.
Te večeri sjedim za kuhinjskim stolom s mužem Damirom. On šuti, stisnutih šaka. “Ne mogu vjerovati da se to dogodilo u školi. Što ćemo sad?” pita me tiho. “Ne znam… ali neću ovo pustiti. Neću dopustiti da se Ivan osjeća manje vrijednim zato što je drugačiji.”
Sljedećeg jutra odlazim u školu. Hodnici su hladni, zidovi puni dječjih crteža, ali meni sve izgleda sivo i tužno. Kucam na vrata ravnateljičine kancelarije. “Gospođo Sanja, što vas dovodi?” pita me ravnateljica Vesna, žena u kasnim pedesetima, stroga pogleda.
“Moj sin Ivan jučer je doživio poniženje u vašoj školi. Učiteljica mu je bez mog dopuštenja odrezala kosu pred cijelim razredom, uz podršku učenika koji ga već mjesecima maltretira. To nije samo povreda privatnosti, to je nasilje!”
Vesna uzdahne i odmahne rukom: “Ma znate kako su djeca… Malo se našale, malo pretjeraju. Učiteljica je samo htjela pomoći da dijete izgleda uredno.”
“To nije pomoć! To je poniženje! Moj sin sada odbija ići u školu!” vičem kroz suze.
“Razumijem vašu zabrinutost, ali ne možemo sad dizati paniku zbog jedne frizure…”
Osjećam kako gubim tlo pod nogama. Izlazim iz škole s osjećajem poraza, ali i odlučnosti da ne odustanem.
Dani prolaze, a Ivan se povlači u sebe. Ne želi više crtati, ne priča sa mnom kao prije. Navečer ga čujem kako tiho plače u sobi. Damir pokušava razgovarati s njim, ali Ivan samo šuti i gleda u pod.
Jednog popodneva na igralištu srećem Marinu, majku djevojčice iz Ivanovog razreda. “Čula sam što se dogodilo… Znaš, mojoj Lani su prošle godine rekli da je ‘predebela’ za balet i od tada više ne pleše. U ovoj školi nema razumijevanja za djecu koja su drugačija.” Njene riječi mi daju snagu.
Odlučujem napisati pismo svim roditeljima iz razreda i opisati što se dogodilo Ivanu. Odgovori su podijeljeni – neki me podržavaju, drugi kažu da “nije to ništa strašno” i da “djeca moraju naučiti biti jaka”.
Jedne večeri Damir me zagrli: “Znaš, možda bismo trebali promijeniti školu… Možda bi negdje drugdje bilo bolje.” Ali ja ne želim bježati. Želim da Ivan nauči da ima pravo biti ono što jest.
Organiziram sastanak roditelja s ravnateljicom i učiteljicom. Soba je puna napetosti. Učiteljica Mirjana sjedi prekriženih ruku: “Nisam imala lošu namjeru. Samo sam htjela pomoći Ivanu da se uklopi.” Pogledam je ravno u oči: “Ali tko ste vi da odlučujete kako moje dijete treba izgledati? Tko ste vi da mu oduzimate pravo na izbor?”
Dinoova majka šuti, ali Dino sjedi pored nje i smiješi se podrugljivo. Ostali roditelji gledaju u pod ili nervozno prebiru po mobitelima.
Nakon sastanka ništa se ne mijenja. Škola šalje službeno priopćenje da “žali zbog nesporazuma”, ali nitko ne preuzima odgovornost.
Ivan polako vraća osmijeh zahvaljujući podršci nekoliko prijatelja i našim dugim razgovorima prije spavanja. Počinje ponovno crtati – ovaj put crta dječaka s dugom kosom koji stoji na vrhu brda i gleda u sunce.
Ali ja znam da ova borba nije gotova. Znam da će još mnogo djece biti povrijeđeno zbog svoje različitosti dok god šutimo.
Ponekad se pitam: Jesmo li kao društvo toliko oguglali na tuđu bol? Hoće li ikada doći dan kad će svako dijete moći biti ono što jest – bez straha od škara ili tuđih pogleda?