U sjeni brata: Kad ti otac zabrani da budeš majka
“Ne dolazi u obzir, Jasmina! Rekao sam ti već sto puta – dok Adnanova djeca ne odrastu, nema govora o tome da ti imaš svoje!” Otac je lupio šakom o stol tako jako da su čaše zadrhtale. Pogledala sam ga, osjećajući kako mi se srce steže. Mama je šutjela, gledajući u pod, a brat Adnan je sjedio sa strane, samozadovoljno se smješkajući. Njegova supruga Mirela držala je njihovu malu kćerku u naručju i izbjegavala moj pogled.
Sjedila sam za tim stolom, u našoj staroj kuhinji u Sarajevu, i osjećala se kao da sam opet ona mala djevojčica kojoj su uvijek govorili: “Pusti Adnana, on je još mali.” Samo što sada više nisam mala, imam 32 godine i želim imati svoje dijete. Ali moj otac ima druge planove za mene.
“Tata, molim te, objasni mi zašto? Zašto ja ne mogu imati dijete? Zar nisam dovoljno odrasla? Zar nisam zaslužila svoju sreću?” glas mi je drhtao, ali nisam htjela plakati pred njima.
Otac me pogledao onim svojim tvrdim pogledom. “Ti si starija sestra. Tvoja je dužnost pomoći bratu i njegovoj djeci dok ne stanu na noge. Adnan još nije siguran na poslu, a Mirela je tek rodila. Ti si im podrška. Ako sad zatrudniš, tko će njima pomoći?”
Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. “A što je s mojim životom? Što je s mojim željama? Zar sam ja samo dadilja i kućna pomoćnica?”
Mama je tiho prošaptala: “Jasmina, znaš kakav je tvoj otac… Pokušaj ga razumjeti.”
Ali nisam ga mogla razumjeti. Godinama sam gledala kako Adnan dobiva sve – novu biciklu, džeparac, pohvale za svaku sitnicu. Ja sam uvijek bila ta koja mora šutjeti i pomagati. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, otac mi je rekao da je to gubljenje vremena jer ću se ionako udati i biti domaćica. Kad sam dobila posao u školi, nije došao na moju promociju jer je Adnan imao utakmicu.
A sada, kad sam napokon pronašla čovjeka kojeg volim – Ivana iz Osijeka – i kad smo počeli planirati zajednički život, otac mi zabranjuje da imam dijete. Kaže da bi to bilo sebično prema obitelji.
“Jasmina, nemoj dramatizirati,” ubacio se Adnan. “Znaš da nam trebaš. Mirela ne može sve sama s malom Lejlom i Amarom. Ti si najbolja teta na svijetu.”
“Ali ja želim biti majka!” viknula sam, glasom koji me iznenadio svojom snagom.
Tišina. Otac je ustao i izašao iz kuhinje bez riječi. Mama je nastavila prati suđe kao da se ništa nije dogodilo.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan mi je slao poruke: “Jesi li dobro? Hoćeš li doći ovaj vikend?” Nisam znala što da mu odgovorim. Kako da mu objasnim da moj otac upravlja mojim životom kao da imam pet godina?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Otac me ignorirao, a mama je pokušavala biti ljubazna, ali vidjelo se da pati između mene i njega. Adnan i Mirela su me gledali s očekivanjem – kao da sam im dužna svoju mladost.
Jednog popodneva Ivan je došao po mene. “Jasmina, dosta je bilo. Dođi sa mnom u Osijek. Počni živjeti svoj život!”
Stajala sam na pragu s koferom u ruci dok me otac gledao s prijezirom. “Ako odeš sada, nemoj se vraćati kad ti bude teško!”
“Možda mi nikad više neće biti teško ako odem odavde,” odgovorila sam tiho.
Mama me zagrlila kroz suze: “Samo budi sretna, dijete moje…”
U Osijeku sam napokon mogla disati. Ivan me podržavao u svemu – razgovarali smo o budućnosti, o djeci koju bismo mogli imati. Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Svaki put kad bih vidjela djecu na ulici ili čula dječji smijeh iz parka, pitala sam se jesam li izdala svoju obitelj.
Jednog dana stigla mi je poruka od Mirele: “Lejla pita gdje si. Nedostaješ joj.” Suze su mi navrle na oči. Voljela sam tu djecu kao da su moja vlastita, ali nisam mogla više živjeti za tuđe potrebe.
Ivan me zagrlio: “Zaslužuješ biti sretna. Zaslužuješ imati svoje dijete. Nisi ti kriva što tvoj otac ne vidi tvoju vrijednost.”
Nakon nekoliko mjeseci saznala sam da sam trudna. Bila sam presretna i prestravljena istovremeno. Hoću li ikada moći oprostiti ocu što mi je pokušao ukrasti ovu sreću? Hoće li moja obitelj ikada prihvatiti moju odluku?
Kad sam javila mami da ću postati majka, plakala je od sreće i tuge istovremeno: “Znam da si napravila ono što moraš za sebe… Samo budi hrabra.”
Danas držim svog sina u naručju i pitam se – koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas žrtvuje svoje snove zbog obitelji koja nas ne vidi onakvima kakvi jesmo?
Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči… Što biste vi učinili na mom mjestu?