Zahvalna sam svojoj svekrvi što je pokušala spasiti naš brak
“Ne možeš tako razgovarati s njom, Jakove! Ona je moja majka!” viknula sam, glas mi je podrhtavao od bijesa i nemoći. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok je moja majka, još uvijek u crnini, šutke gledala kroz prozor. Jakov je stisnuo šake, pokušavajući ostati miran, ali znao je da sam na rubu.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad nam je tata iznenada preminuo. Bio je stub naše kuće – uvijek nasmijan, uvijek spreman na šalu, čovjek kojeg su svi voljeli. Majka se slomila. Prvih dana nije izlazila iz sobe, a ja sam se trudila biti jaka za obje. Jakov je predložio da ostanemo još neko vrijeme kod nje, dok ne stane na noge. Pristala sam bez razmišljanja.
Ali život pod istim krovom s majkom i mužem nije bio ono što sam zamišljala. Majka je postala tiha sjena žene koju sam poznavala. Svaki dan bi sjedila za stolom i gledala u prazno mjesto gdje je tata sjedio. Ja bih joj kuhala kavu, pokušavala je natjerati da jede, ali ona bi samo odmahivala rukom.
Jakov se trudio pomoći. “Teta Azra, mogu li vam nešto donijeti iz grada? Možda da prošetamo do pijace?” pitao bi nježno. Ali ona bi samo odmahnula glavom. Počeo je više vremena provoditi vani, vraćao se kasno s posla, a kad bi došao kući, atmosfera bi bila napeta.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Jakov je tiho rekao: “Sara, ne možemo ovako vječno. Tvoja mama mora pokušati nastaviti dalje. I mi moramo misliti na sebe.”
Okrenula sam se prema njemu, suze su mi navrle na oči. “Ne mogu je ostaviti samu! Kako to ne razumiješ?”
“Razumijem, ali… osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Više ne razgovaramo kao prije. Samo šutimo ili se svađamo.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Počela sam ga kriviti za sve – što nije dovoljno strpljiv, što ne razumije moju bol, što ne pokušava više. On je mene krivio što sam opsjednuta majkom i što ga zanemarujem.
Svađe su postale svakodnevica. Jedne noći sam otišla spavati kod majke u sobu jer nisam mogla podnijeti napetost s Jakovom. Ujutro sam zatekla njegovu poruku na stolu: “Otišao sam kod mame na par dana. Treba mi malo mira.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši drugi put u tri mjeseca.
Nisam znala što da radim. Majka je primijetila da nešto nije u redu, ali nije pitala ništa. Samo me zagrlila i rekla: “Bit će bolje, dijete moje. Sve prođe.”
Nakon nekoliko dana tišine i samoće, zazvonio mi je telefon. Bila je to njegova majka – svekrva Milena.
“Sara, dušo, možeš li doći na kafu? Moramo razgovarati.” Njezina toplina me iznenadila; nikad nismo bile posebno bliske.
Dočekala me s kolačima i jakom crnom kafom. Sjela sam za stol i čekala da počne.
“Znam da ti nije lako. Izgubila si oca, tvoja mama pati… Ali nemoj izgubiti i Jakova. On te voli više od svega, ali ne zna kako ti pomoći. Muškarci su ponekad nespretni s osjećajima. Moraš mu reći što ti treba.”
Pogledala sam je kroz suze: “Ne znam kako da budem dobra kćerka i dobra žena u isto vrijeme. Imam osjećaj da gubim oboje.”
Milena mi je stisnula ruku: “Ne moraš birati. Samo moraš pustiti druge da ti pomognu. Pusti Jakova bliže sebi i svojoj boli – možda će te iznenaditi koliko može biti jak kad mu dopustiš.”
Te večeri nazvala sam Jakova i zamolila ga da dođe kući. Sjeli smo zajedno u tihu kuhinju dok je majka spavala.
“Žao mi je,” rekla sam tiho. “Nisam znala kako da te uključim u sve ovo… Bojala sam se da ćeš otići ako vidiš koliko sam slaba.”
On me zagrlio: “Neću otići nigdje. Samo želim biti uz tebe – i tvoju mamu – ako mi dopustite.”
Od tog trenutka stvari su krenule nabolje. Počeli smo zajedno kuhati za mamu, voditi je u šetnje po Vilsonovom šetalištu, gledati stare albume i pričati o tati. Jakov i ja smo ponovno pronašli jedno drugo kroz bol i tugu.
Najviše me iznenadila Milena – dolazila bi često kod nas, donosila ručak ili kolače za moju mamu, pričala joj o svom pokojnom mužu i kako se ona nosila s tugom kad ga je izgubila prije deset godina.
Moja mama se polako vraćala sebi; počela je ponovno kuhati svoje poznate pite i smijati se unucima kad bi došli u posjetu.
Shvatila sam tada koliko su žene u našim životima važne – ne samo majke, nego i svekrve koje često podcjenjujemo ili gledamo s nepovjerenjem.
Danas znam da ne bih uspjela spasiti svoj brak bez Milene i njezine mudrosti.
Ponekad se pitam: Koliko nas ima hrabrosti priznati da nam treba pomoć? I koliko nas ima sreće imati nekoga poput moje svekrve uz sebe kad život postane pretežak?