Zašto Moj Suprug Misli Da Nisam Dovoljno Dobra Kuharica: Priča o Obiteljskim Očekivanjima i Tihoj Buntovnosti

“Opet si prekuhala rižu, Sanja. Znaš, Lejla uvijek napravi savršeno kremastu, baš kako treba. Možda bi mogla pitati nju za recept?” Ivanove riječi odzvanjaju u mojoj glavi dok perem tanjure, a voda mi peče ruke. Ne gledam ga, ne želim da vidi kako mi lice gori od srama i ljutnje. U kuhinji miriše na preprženi luk, ali meni se čini da miriše na poraz.

“Možda bi mogao sam pitati Lejlu, kad ti je već toliko stalo do njezine riže,” promrmljam sebi u bradu, ali dovoljno tiho da Ivan ne čuje. On sjedi za stolom, lista novine i povremeno uzdahne kao da mu je život težak jer večera nije kao kod Lejle. Naša kćerka Lana šuti i prebire po tanjuru. Znam da osjeća napetost, ali ne zna kako da mi pomogne.

Nisam uvijek bila ovakva. Prije deset godina, kad smo se tek vjenčali, bila sam puna entuzijazma. Učila sam kuhati iz bakine bilježnice, pokušavala iznenaditi Ivana novim jelima. On je tada bio zahvalan na svemu, smijali smo se kad bih nešto zabrljala. Ali onda se pojavila Lejla – prijateljica iz Ivanovog djetinjstva, koja je uvijek znala što reći i što skuhati. Njene pite su bile savršene, sarma joj je mirisala na djetinjstvo, a Ivan je svaki put kad bi došli kod nje kući bio oduševljen.

“Sanja, stvarno bi mogla naučiti nešto od Lejle. Ona ima troje djece, a sve stigne!” rekao mi je jednom dok smo se vraćali iz Sarajeva nakon još jedne večere kod Lejle i njenog muža Amira.

“Možda bih i ja stigla da imam pomoć kao ona,” odgovorila sam tada tiho, ali on nije slušao. Nikad ne sluša kad mu pokušam objasniti koliko me boli to uspoređivanje.

Moja mama kaže da su muškarci takvi – uvijek traže ono što nemaju kod kuće. “Ti si mu žena, Sanja, tvoja je dužnost da ga usrećiš,” ponavlja mi dok sjedimo na balkonu i pijemo kavu. Ali ja ne želim biti samo žena koja kuha po tuđim receptima i mjeri svoju vrijednost prema tome koliko je Ivan zadovoljan.

Jedne subote, Lana je došla iz škole s crtežom na kojem smo svi zajedno za stolom. Na tanjurima su bile špagete – moje špagete koje nitko ne voli osim nje. “Mama, nacrtala sam nas kako jedemo tvoje špagete jer su meni najdraže,” rekla je i zagrlila me. Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu u prsima.

Ali Ivan je samo pogledao crtež i rekao: “A gdje je Lejlina pita?” Lana ga je zbunjeno pogledala, a meni su oči zasuzile.

Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno toliko loša kuharica? Ili sam samo loša supruga jer ne mogu ispuniti tuđe snove o savršenoj obitelji?

Sljedeći dan sam otišla kod Lejle pod izgovorom da joj donesem knjigu koju je tražila. Sjela sam u njenu kuhinju dok je razvlačila jufku za pitu.

“Lejla, kako sve stižeš? Kako ti sve ispadne tako dobro?” pitala sam iskreno.

Pogledala me preko ramena i nasmiješila se: “Sanja, pa ja ti sve radim na brzinu. Amir ni ne primijeti kad nešto ne uspije. Samo se pravi da mu je fino. Znaš kako to ide kod nas – važno je da smo zajedno za stolom.”

Osjetila sam olakšanje, ali i tugu. Možda ni Lejla nije savršena kako Ivan misli. Možda ni jedna od nas nije.

Vratila sam se kući s glavom punom misli. Ivan me dočekao s pitanjem: “Jesi li pitala Lejlu za recept?”

“Nisam,” odgovorila sam mirno. “Ali znaš što? Od sutra kuham samo ono što ja volim i što Lana voli. Ako ti se ne sviđa, možeš si sam skuhati ili otići kod Lejle na večeru.”

Ivan me gledao kao da sam poludjela. “Što ti je sad? Zašto si tako nervozna? Samo sam htio da svi uživamo u hrani kao kod Lejle.”

“A ja samo želim da prestaneš uspoređivati mene s njom! Nisam Lejla i nikad neću biti!” viknula sam prvi put otkad smo zajedno.

Lana je istrčala iz sobe i zagrlila me oko struka. “Mama, meni si ti najbolja kuharica na svijetu.” Suze su mi potekle niz lice.

Ivan je šutio cijelu večer. Nisam znala što misli niti me više zanimalo. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.

Sljedećih dana kuhala sam jednostavna jela – ona koja volim ja i Lana. Ivan je gunđao, ali nije više spominjao Lejlu niti njene recepte.

Jedne večeri sjeo je za stol i rekao: “Znaš, možda sam bio prestrog prema tebi. Možda sam zaboravio koliko truda ulažeš svaki dan.” Nisam mu odmah oprostila, ali osjetila sam da se nešto promijenilo.

Danas više ne mjerim svoju vrijednost prema tome koliko je Ivan zadovoljan mojim kuhanjem. Naučila sam da kompromis ne znači gubitak sebe – osim ako to dopustim.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi u sjeni tuđih očekivanja? Kad ćemo napokon biti dovoljne same sebi?