Zašto sam vjerovao da djeca trebaju ostati s ocem nakon razvoda – priča iz srca jednog oca
“Ne možeš im dati ono što im treba, Dario! Djeca trebaju majku!” vrištala je moja bivša supruga Ivana dok je tresla rukama po stolu u našem malom dnevnom boravku. Bio je to posljednji čin naše zajedničke drame, trenutak kad su riječi bile oštrije od noževa. Naša kćerka Lana, tada desetogodišnjakinja, stajala je iza vrata i plakala, a sin Filip, godinu dana mlađi, stiskao je plišanog medu kao da će ga on spasiti od svega što se događa.
Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Srce mi je pucalo na komade, ali nisam mogao popustiti. Znao sam da nisam savršen otac, ali bio sam tu – svaki dan, svaku noć, kad su imali temperaturu, kad su padali s bicikla, kad su plakali zbog loše ocjene iz matematike. Ivana je često bila odsutna, radila je u banci i vraćala se kasno, umorna i nervozna. Ja sam bio taj koji je kuhao, prao, pomagao oko zadaće. I sada, kad se sve raspadalo, osjećao sam da imam pravo boriti se za njih.
“Dario, budi realan. Sudovi uvijek daju djecu majci. Šta ti misliš, da si ti bolji roditelj?” pitao me moj brat Goran dok smo sjedili na terasi njegovog stana u Sarajevu. “Nisam bolji. Samo… drugačiji. I mislim da im treba stabilnost. Ne želim da ih selimo iz stana u stan, iz škole u školu.”
Moja majka Mara bila je još oštrija: “Sine, ne miješaj djecu u vaše svađe. Pusti ih Ivani. Ti si muškarac, naći ćeš novu ženu, novi život. Djeca trebaju majku!”
Ali ja nisam mogao odustati. Ne nakon svega što smo prošli zajedno. Sjećam se kako sam Lanu vodio na balet kad je Ivana zaboravila na njezinu priredbu. Kako sam Filipa tješio kad ga je najbolji prijatelj iz razreda izdao. Bio sam tu – uvijek.
Kad smo došli na sud, osjećao sam se kao uljez u vlastitom životu. Svi su gledali u Ivanu s razumijevanjem i suosjećanjem – mlada žena, majka dvoje djece, žrtva muževljeve tvrdoglavosti. Ja sam bio samo još jedan otac koji ne zna pustiti.
“Gospodine Petrović, možete li nam reći zašto smatrate da bi djeca trebala ostati s vama?” pitala me sutkinja hladnim glasom.
“Zato što sam ja njihov dom,” odgovorio sam drhtavim glasom. “Zato što ih poznajem bolje nego itko drugi. Zato što ih volim više od svega na svijetu i zato što im mogu dati mir i sigurnost.”
Ivana je plakala. Sudska vještakinja je zapisivala nešto u bilježnicu. Osjećao sam se kao da stojim gol pred cijelim svijetom.
Nakon ročišta, Ivana me presrela ispred suda: “Dario, molim te… Ne radi ovo djeci. Oni trebaju mene!”
“A mene ne?” pitao sam tiho.
“Ti si dobar otac… Ali ja sam njihova majka!”
Nisam znao što reći. U meni se lomilo sve – ljubav prema djeci, bijes prema Ivani, strah od budućnosti.
Dani su prolazili u neizvjesnosti. Lana je šutjela i povlačila se u sebe. Filip je počeo mokriti u krevet. Osjećao sam da gubim tlo pod nogama.
Jedne večeri Lana mi je prišla dok sam sjedio za kuhinjskim stolom:
“Tata… Ako moramo birati… mogu li ostati s tobom? Kod mame je sve nekako… hladno. Ti si uvijek tu kad te trebam.”
Zagrlio sam je i zaplakao prvi put nakon dugo vremena.
Ali sud nije imao milosti. Djeca su dodijeljena Ivani uz pravo viđanja svakog drugog vikenda i pola praznika. Osjećao sam se poraženo, kao da mi je netko iščupao srce iz grudi.
Prvih mjeseci nakon presude bio sam izgubljen. Stan mi je bio prazan i tih. Nedjeljom bih sjedio na klupi ispred zgrade i gledao druge očeve kako vode djecu u park.
Jednog dana nazvala me Lana:
“Tata, mogu li doći kod tebe ovaj vikend? Kod mame je sve isto kao prije… Samo što tebe nema.”
Filip je bio tiši, povučeniji. Kad bi došao kod mene, samo bi šutio i gledao crtiće.
Pokušavao sam biti jak zbog njih, ali noću bih plakao u jastuk.
Moja sestra Sanja me tješila: “Dario, nisi ti kriv. Takav je sistem kod nas – majka uvijek dobije djecu. Ali znaš što? Djeca znaju tko ih voli i tko im daje sigurnost. To im nitko ne može oduzeti.”
S vremenom sam prihvatio situaciju, ali nikad nisam prestao vjerovati da bi bilo bolje da su ostali sa mnom – barem dok su mali i ranjivi.
Danas su Lana i Filip već tinejdžeri. Dolaze kod mene kad god požele. Našli smo neki svoj mir između dva svijeta.
Ali često se pitam: Zašto društvo automatski vjeruje da su djeca bolje s majkom? Zar otac ne može biti jednako dobar roditelj? Koliko još očeva mora proći kroz ovo da bi nas netko čuo?
Što vi mislite – jesmo li mi očevi zaista manje vrijedni ili samo živimo u društvu koje to još uvijek ne želi priznati?