Biciklom od Zagreba do Mostara: Obećanje koje ne smijem prekršiti
“Dario, obećaj mi… obećaj da ćeš voziti biciklom do Mostara za mene.” Filipove oči bile su velike, tamne i prepune nade, iako je bolnica mirisala na dezinfekciju i tišinu. Imao je samo dvanaest godina, ali u tom trenutku bio je stariji od mene. Nisam mogao reći ne. Nisam smio. “Obećavam, sine,” šapnuo sam, stežući mu ruku dok su mu prsti već bili hladni.
Nakon što je Filip preminuo, kuća u Sesvetama bila je tiša nego ikad. Moja supruga Ivana nije izlazila iz sobe danima. Naša kćerka Lana je šutjela, gledala kroz prozor i crtala anđele na marginama bilježnice. Ja sam sjedio za stolom, gledao bicikl u garaži i osjećao se kao da me netko gura u ponor. Nisam bio biciklist. Nisam bio ni hrabar. Bio sam samo otac koji je izgubio sina.
“Dario, to je ludost,” rekla mi je majka kad sam joj prvi put spomenuo što planiram. “Šta ćeš ti sam na cesti? Jesi li ti normalan?”
“Moram, mama. Obećao sam Filipu. Ako ne odem, kao da ga drugi put izdajem.”
Ivana me nije ni pogledala kad sam joj rekao datum polaska. “Radi šta hoćeš,” promrmljala je kroz suze. “Samo me pusti na miru.” Osjećao sam se kao da nas je Filipova smrt razdvojila na otoke tuge, svaki za sebe.
Pripreme su trajale tjednima. Svaki dan sam vozio po Maksimiru, pokušavao naviknuti noge na bol i pluća na zrak. Ljudi su me gledali kao čudaka kad sam pričao o svom planu. “Zar nije lakše otići autom?” pitao me susjed Zoran dok je pušio pred zgradom. “Nije stvar u tome da stignem brzo,” odgovorio sam. “Stvar je u svakom okretaju pedale. U svakom kilometru koji boli.”
Prvi dan puta bio je najteži. Kiša je padala po cesti prema Karlovcu, a ja sam osjećao svaki kamen pod gumama. U glavi mi je odzvanjala Filipova rečenica: “Tata, kad te boli, samo misli na nešto lijepo.” Sjetio sam se njegovog osmijeha kad smo zajedno gledali Dinamo na Maksimiru, njegovih crteža koje je lijepio po frižideru.
Na granici s Bosnom i Hercegovinom policajac me pogledao ispod oka: “Gdje si ti krenuo ovako?”
“U Mostar,” odgovorio sam umorno.
“Sam? Biciklom?”
Klimnuo sam glavom.
“Svaka čast, jarane,” rekao je i pustio me bez puno pitanja.
Noći su bile najgore. Spavao sam po jeftinim motelima ili kod ljudi koje nisam poznavao. U Jablanici me ugostila starija žena, Fadila, koja mi je ponudila toplu juhu i pitu od krompira.
“Zašto to radiš?” pitala me dok smo sjedili za stolom.
“Za sina,” odgovorio sam tiho.
Nije pitala dalje. Samo mi je stavila ruku na rame i rekla: “Neka ti Bog da snage.”
Svaki uspon prema Mostaru bio je borba sa samim sobom. Tijelo mi je bilo umorno, ali srce još teže. Sjećanja su navirala – Filip kako se smije dok ga nosim na ramenima po Jarunu, kako mi pokazuje svoje crteže superheroja.
Kad sam napokon ugledao Stari most u Mostaru, noge su mi klecale. Stao sam nasred mosta, izvadio Filipovu sliku iz džepa i pustio suzu koju sam tjednima držao u sebi.
“Evo me, sine,” šapnuo sam. “Stigao sam.”
Mobitel mi je zazvonio – Ivana.
“Jesi li dobro?” pitala je tiho.
“Jesam. Stigao sam zbog njega… i zbog nas.” Osjetio sam kako nešto puca u meni, ali ovaj put nije bila bol nego olakšanje.
Vratio sam se kući drugačiji čovjek. Ivana me zagrlila prvi put nakon mjeseci. Lana mi je nacrtala bicikl s anđelom na ramenu.
Danas često sjedim na biciklu i vozim bez cilja, ali s osjećajem da Filip još uvijek vozi sa mnom.
Ponekad se pitam: Jesmo li ikada spremni ispuniti obećanja koja dajemo onima koje volimo? I koliko daleko smo spremni ići zbog ljubavi prema svojoj djeci?