Bila sam na korak do uplate za stan, ali onda je moja kćerka poludjela – i bila je u pravu
“Mama, nemoj! Ne sviđa mi se ova teta!” Lana je povukla moju ruku tako snažno da sam skoro ispustila mobitel. Stajale smo ispred ulaza u zgradu u Dubravi, gdje sam dogovorila sastanak s gospođom Snježanom zbog stana koji sam planirala kupiti. Srce mi je lupalo, ne samo zbog uzbuđenja što ću napokon imati svoj krov nad glavom, nego i zbog straha – što ako opet pogriješim?
“Lana, molim te, budi pristojna. Ovo je važno za nas,” šapnula sam joj kroz zube dok sam pokušavala smiriti njezinu paniku. Pogledala me svojim velikim smeđim očima, punim suza i bijesa. “Ne želim ovdje živjeti! Ne želim!”
Snježana nas je dočekala s osmijehom koji mi se učinio preširokim, ali nisam imala luksuz biranja. Nakon što nas je moj muž Ivan ostavio zbog mlađe žene iz Osijeka, ostale smo same. Godinama sam radila dva posla – danju u knjižari, noću čistila urede – i svaka kuna koju sam uspjela uštedjeti bila je kap znoja i suza.
Stan je bio malen, ali svijetao. Snježana je pričala brzo, pokazivala nam svaku sobu, a Lana je šutjela i držala me za ruku kao da će me netko oteti. “Vidite, gospođo Petra, sve je novo renovirano. Grijanje na plin, susjedi odlični, a škola vam je odmah iza ugla.”
“Mama, ima li ovdje mačaka?” Lana je iznenada upitala.
Snježana se nasmijala: “Ne brini, dušo, nema mačaka. Samo dobri ljudi.”
Nisam znala zašto Lana to pita, ali bila sam previše umorna da analiziram dječje strahove. U glavi sam vrtjela brojke: cijena stana bila je niža od prosjeka, a Snježana je tražila uplatu predujma već sutra. “Znat ćete se odlučiti brzo? Imam još dvije zainteresirane obitelji,” rekla je Snježana dok smo izlazile.
Te noći nisam mogla spavati. Lana je plakala u svom krevetu i ponavljala: “Ne želim tamo! Ne želim!” Pokušavala sam joj objasniti da nemamo puno izbora, da ne možemo vječno biti podstanari kod moje sestre Mirele na Trešnjevci.
Ujutro sam sjela za kuhinjski stol s kavom i mobitelom u ruci. Poruka od Snježane: “Molim potvrdu o uplati do 12h.” Osjećala sam pritisak. S druge strane stola Lana je crtala nešto na papiru. Pogledala me i rekla: “Mama, sanjala sam da ćemo biti nesretne tamo. Teta laže.”
“Lana, dosta! Ovo nije bajka! Moramo biti odrasle!” viknula sam iznenada, a ona se rasplakala još jače.
Tada mi je zazvonio telefon. Bio je to moj brat Dario: “Petra, jesi li sigurna u tu ženu? Znaš koliko ima prevara s nekretninama… Jesi li provjerila papire?”
Nisam. Nisam imala vremena ni snage za još jednu birokratsku bitku. Ali nešto u Lani i Darijevom glasu natjeralo me da zastanem.
Odlučila sam otići još jednom do zgrade prije nego što pošaljem novac. Lana je inzistirala da ide sa mnom. Kad smo stigle, ispred ulaza su stajale dvije žene koje su se svađale sa Snježanom.
“Vi ste meni obećali stan! Ja sam već dala kaparu!” vikala je jedna žena.
Snježana nas je ugledala i odmah promijenila ton: “Gospođo Petra, dođite unutra, ovo nije ništa…”
Ali tada mi je sve postalo jasno. Pogledala sam Lanu koja me čvrsto držala za ruku i šaptala: “Rekla sam ti…”
Pobjegle smo iz te zgrade kao da nas netko progoni. U autu sam plakala zajedno s Lanom.
Kasnije sam saznala da je Snježana već prevarila nekoliko obitelji – uzela bi kaparu pa nestala. Policija ju je tražila.
Dugo sam razmišljala o tome koliko puta sam ignorirala Lanu jer sam mislila da bolje znam što nam treba. Koliko puta sam samu sebe tjerala preko granica izdržljivosti samo da bih dokazala da mogu sama.
Nekoliko tjedana kasnije pronašle smo mali stan u Novom Zagrebu preko preporuke prijateljice iz knjižare. Nije bio savršen, ali bio je naš – siguran i topao.
Ponekad se pitam: koliko puta odrasli ne slušaju djecu jer misle da su njihovi strahovi nevažni? Koliko puta nas vlastiti umor i očaj mogu dovesti do pogrešnih odluka? Možda bismo svi trebali češće poslušati one male glasove oko sebe – i u sebi.