Dijete sa starom dušom: Priča o malom Ivanu koji je podsjećao na djeda

“Mama, zašto ti uvijek zaboraviš gdje si ostavila naočale?” Ivan je imao tek četiri godine kad mi je to prvi put rekao, a ja sam ostala bez riječi. Sjedio je za stolom, s rukama prekriženim kao moj otac dok bi čekao ručak, i gledao me onim ozbiljnim pogledom koji nikako nije pripadao djetetu. U tom trenutku, kroz mene je prošla jeza – kao da sam ponovno ugledala svog pokojnog oca, samo u tijelu mog sina.

Moj muž, Dario, uvijek bi se nasmijao kad bi Ivan izgovorio nešto što bi više pristajalo starcu nego djetetu. “Na koga li je ovo dijete?” pitao bi kroz smijeh, ali ja sam osjećala težinu u prsima. Jer znala sam – Ivan nije bio običan dječak. Njegove riječi, njegove navike, čak i način na koji bi popravljao jastučiće na kauču ili gunđao na televizijske reklame, sve me podsjećalo na mog oca Ivu.

Moja majka, baka Marija, često bi dolazila na kavu i promatrala Ivana s mješavinom tuge i čuđenja. “Znaš li ti, Ana, da je tvoj otac isto tako mrštio obrve kad bi bio zabrinut?” šaptala bi mi dok bi Ivan slagao stare novine po datumu izdanja. “Možda nam ga je Bog vratio da ispravimo što nismo stigli?”

Ali nije sve bilo tako nevino i simpatično. S vremenom su se počele javljati tenzije. Dario je postajao nervozan jer nije mogao pronaći način da dopre do sina. “On mene gleda kao da zna sve moje tajne,” žalio mi se jedne večeri dok smo spremali Ivana za spavanje. “Nekad imam osjećaj da razgovaram s tvojim ocem, a ne s našim djetetom.”

Ivan je bio povučen u vrtiću. Odgajateljica Jasmina mi je rekla: “Vaš sin ima mudrost koju rijetko viđamo kod djece. Ali često sjedi sa strane i promatra druge, kao da ga igre ne zanimaju.” Kad sam ga pitala zašto ne želi igrati nogomet s ostalima, samo je slegnuo ramenima: “To je za mlade, mama.”

Počela sam se pitati – jesam li ja kriva što ga stalno uspoređujem s ocem? Možda sam mu nesvjesno prenijela tugu i nostalgiju koju nosim otkad je tata umro. Ali onda bih ga uhvatila kako popravlja stari sat na polici ili kako savjetuje baku Mariju da ne pije toliko kave zbog srca – baš kao što bi to radio moj otac.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom i jeli grah, Ivan je iznenada rekao: “Mama, znaš li da si bila najljepša djevojčica u selu? Tako mi je djed pričao.” Zastala sam s vilicom u zraku. Nikad mu nisam pričala o svom djetinjstvu na selu niti o tome što mi je tata govorio. Dario me pogledao uplašeno.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – tata kako me nosi na ramenima kroz voćnjak, njegov smijeh dok mi priča viceve koje sam zaboravila. Je li moguće da se dio njegove duše preselio u Ivana? Ili su to samo moje želje i strahovi?

Obiteljske večere postale su poprište tihih sukoba. Dario je sve češće izlazio iz sobe kad bi Ivan počeo pričati o stvarima koje nije mogao znati. Baka Marija je plakala u kuhinji dok bi gledala Ivana kako popravlja njezin stari radio. Ja sam pokušavala održati ravnotežu između prošlosti i sadašnjosti, ali osjećala sam kako mi tlo izmiče pod nogama.

Jednog dana, Ivan se vratio iz vrtića tužan. Sjeli smo na klupu ispred zgrade.

“Mama, zašto ja nisam kao druga djeca? Zašto me svi gledaju čudno?”

Stisnula sam mu ruku i pokušala pronaći prave riječi.

“Zato što si poseban, sine. Imaš veliko srce i mudrost koju drugi tek trebaju naučiti.”

Pogledao me svojim starim očima i tiho rekao: “Ali ja bih volio biti samo dijete.”

Te riječi su me slomile. Shvatila sam da sam možda previše projicirala svoju tugu na njega, da sam ga nesvjesno opteretila pričama o djedu i prošlosti koju on nije živio.

Odlučila sam potražiti pomoć. Počela sam razgovarati s psihologinjom Lejlom koja mi je pomogla shvatiti koliko su djeca osjetljiva na emocije roditelja i koliko lako mogu preuzeti teret koji nije njihov. Naučila sam puštati prošlost i dati Ivanu priliku da bude ono što jest – dijete sa starom dušom, ali ipak dijete.

Danas Ivan ima sedam godina. I dalje ima trenutke kad me podsjeti na djeda – kad popravi nešto u kući ili kad mudro zaključi nešto što ni odrasli ne bi primijetili. Ali sada više trči po dvorištu, igra se s prijateljima i smije se glasno kao svako drugo dijete.

Ponekad ga uhvatim kako sjedi zamišljen pod kruškom u dvorištu i pitam se: Je li moguće da duše naših najmilijih žive kroz nas? Ili su to samo naši načini da se nosimo s gubitkom?

Što vi mislite – jesu li neka djeca zaista rođena sa starim dušama ili im mi odrasli to pripisujemo jer nam nedostaju oni koje smo voljeli?