Djeca za stolom: Dan koji nitko nije zapamtio
„Opet nitko nije postavio stol“, promrmljala sam sebi dok sam s rukama punim tanjura i vilica ulazila u kuhinju. Zvuk televizora iz dnevnog boravka bio je toliko glasan da sam morala povisiti glas: „Ivane! Lucija! Ajde, ručak je!“ Nije bilo odgovora. Samo šum crtanih filmova i povremeni smijeh. Pogledala sam prema mužu, Davoru, koji je sjedio za laptopom, duboko uronjen u neki izvještaj. „Možeš li, molim te, barem ti pozvati djecu?“ upitala sam ga, ali on je samo odmahnuo rukom, ne podižući pogled.
Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja težina. Sve češće sam imala osjećaj da sam u vlastitoj kući postala duh – netko tko pere, kuha, pegla i rješava probleme, ali čije prisustvo nitko zapravo ne primjećuje. Sjetila sam se dana kada smo Davor i ja tek počeli živjeti zajedno, kada bi mi zahvalio za svaku šalicu kave. Sada je zahvalnost nestala negdje između neplaćenih računa i dječjih svađa.
Djeca su napokon došla za stol, vukući noge i zureći u ekrane mobitela. „Možete li barem za stolom ostaviti mobitele?“ rekla sam tiho, ali odlučno. Lucija je zakolutala očima, Ivan je nešto promrmljao, a najmlađa, mala Ema, samo je šutjela i gledala u mene velikim očima. Davor je sjeo posljednji, još uvijek tipkajući po mobitelu.
„Što ima za ručak?“ upitao je Ivan bezvoljno.
„Sarma. Znam da voliš“, odgovorila sam s osmijehom koji je bio više navika nego iskrena radost.
„Opet sarma? Mama, uvijek isto!“, uzdahnuo je Ivan.
Lucija je odmah dodala: „Mogla si barem napraviti pizzu kao prošli vikend.“
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam im htjela pokazati slabost pa sam ustala i otišla po vodu. U kuhinji sam se naslonila na sudoper i duboko udahnula. U glavi su mi odzvanjale riječi: ‘Uvijek isto’, ‘mogla si barem’, ‘zašto nisi’. Sve što radim, nikad nije dovoljno.
Vratila sam se za stol i pokušala započeti razgovor: „Kako je bilo u školi?“
Ivan je slegnuo ramenima: „Dobro.“
Lucija nije ni odgovorila. Davor je pogledao na sat i rekao: „Moram brzo nazad na posao.“
Ema me gledala i tiho pitala: „Mama, hoćeš li ti danas sa mnom crtati?“
Pogledala sam je i osjetila kako mi srce puca od nježnosti i tuge istovremeno. „Naravno, dušo“, prošaptala sam.
Kad su svi ustali od stola, ostala sam sama s hrpom prljavog posuđa. Sjetila sam se svoje majke i njenih riječi: ‘Majka drži kuću na okupu.’ Ali tko drži majku?
Te večeri, dok su svi bili zauzeti svojim svjetovima, sjela sam na balkon s čašom vina. Nazvala me sestra Ana iz Sarajeva. „Snježana, jesi li dobro? Nekako mi zvučiš umorno zadnjih dana.“
Nisam mogla više glumiti hrabrost. „Ana, osjećam se kao da me nema. Kao da sam samo servis za sve njih.“
Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: „Znaš, kod nas je isto. I ja se često pitam gdje sam nestala između pelena i računa. Ali moraš im reći kako se osjećaš. Inače ćeš nestati zauvijek.“
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – posao koji sam napustila kad se rodila Ema, prijateljstva koja su izblijedjela jer nikad nisam imala vremena za kavu. O svemu što sam postala – ili bolje rečeno, što više nisam bila.
Sljedeće jutro odlučila sam nešto promijeniti. Dok su svi sjedili za doručkom, skupila sam hrabrost i rekla: „Moram vam nešto reći.“
Davor me pogledao zbunjeno: „Što je bilo?“
„Osjećam se kao da me nema. Kao da sve što radim prolazi nezapaženo. Volim vas najviše na svijetu, ali ne mogu više ovako. Trebam vašu pomoć i vašu pažnju.“
Nastao je muk. Ivan je prvi progovorio: „Mama… oprosti.“ Lucija je spustila glavu. Davor je ustao i zagrlio me.
Nije bilo čarobnog rješenja tog dana. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me vide. Da postojim.
Ponekad se pitam – koliko nas majki živi ovako? Koliko nas šuti dok ne pukne? Je li dovoljno samo biti tu ili zaslužujemo više? Što vi mislite?