Dva tjedna s unučicom: Jesam li zaista loša baka?
“Ljiljana, molim te, pomozi nam!” – glas mog sina Josipa drhtao je kroz slušalicu. Bilo je skoro ponoć, a ja sam već ležala u krevetu, umorna od dana. “Ariana je završila u bolnici, ne znamo što je, a Nova… nemamo nikoga tko bi je mogao pričuvati. Dolazim za deset minuta.”
Nisam ni stigla odgovoriti, a već sam ustajala iz kreveta, navlačila kućni ogrtač i pripremala bočicu. Srce mi je tuklo kao ludo – nisam čuvala bebu otkad je moj Josip bio mali, a to je bilo prije više od trideset godina. Kad su stigli, Josip je bio sav u panici, a mala Nova spavala je u autosjedalici, mirna kao anđeo. “Mama, molim te… Samo dok Ariana ne izađe iz bolnice. Ne znam što bih bez tebe.”
“Ne brini, sine. Sve će biti u redu,” pokušala sam ga umiriti iako ni sama nisam bila sigurna u to.
Prva noć bila je kaos. Nova se probudila svaka dva sata, plakala je, a ja sam panično tražila pelene po torbi koju mi je Josip ostavio. Zaboravila sam koliko su bebe osjetljive – svaka promjena pelene bila je borba, a hranjenje još veći izazov. U jednom trenutku, oko četiri ujutro, sjela sam na rub kreveta s Novom u naručju i tiho zaplakala. “Bože, hoću li ja ovo moći?”
Sljedećih dana pokušavala sam se snaći najbolje što sam znala. Kuhala sam domaće kašice od tikvica i mrkve, pjevala joj uspavanke koje sam pjevala Josipu kad je bio mali. Svaki put kad bi zaplakala, srce bi mi se steglo – jesam li nešto pogriješila? Jesam li prehladila sobu? Je li gladna ili joj treba promijeniti pelenu?
Moja susjeda Ružica navratila je treći dan. “Ljiljana, svaka ti čast! Ja ne bih imala snage za to. Ali znaš, danas mlade mame sve rade po internetu… Možda bi trebala pitati Josipa što Ariana inače radi s malom?”
Osjetila sam trnce nelagode – zar nisam dovoljno dobra? Zar moje iskustvo više ništa ne vrijedi?
Josip me zvao svaki dan iz bolnice. “Mama, hvala ti… Ariana pita jesi li joj dala vitaminske kapi? I da ne koristiš obične maramice nego one vlažne iz torbe…”
“Naravno, sine,” slagala sam, iako nisam imala pojma gdje su te kapi ni koje su to posebne maramice.
Nakon tjedan dana počela sam osjećati umor kakav nisam znala da postoji. Nova je imala temperaturu jednu noć i ja sam panično zvala pedijatricu. “To je normalno kod beba, samo pazite da ne raste iznad 38,” rekla mi je doktorica smireno.
Kad su Josip i Ariana napokon došli po Novu nakon dva tjedna, osjećala sam olakšanje ali i tugu – navikla sam se na njezino prisustvo, na njezin miris i smijeh.
A onda je došao šok.
Ariana me pogledala hladno dok je presvlačila Novu. “Zašto joj je guza crvena? Ljiljana, rekla sam ti da koristiš one posebne maramice! I gdje su vitaminske kapi?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. “Ariana… trudila sam se najbolje što znam… Nisam znala za te maramice…”
“Ali to nije dovoljno! Nova ima osjetljivu kožu! Zar ne možeš pratiti upute? Ovo nije tvoj način odgoja!”
Josip je stajao po strani, šutio je i gledao u pod.
“Znaš li koliko mi znači da mogu vjerovati nekome kad ostavim dijete?” Ariana je nastavila ljutito. “Nije ovo 1985., Ljiljana!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Osjećala sam se beskorisno, kao da sve što sam ikad radila kao majka više nema nikakvu vrijednost.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što se dogodilo. Jesam li stvarno pogriješila? Jesam li loša baka samo zato što ne znam sve nove metode i proizvode?
Sljedećih dana Josip me zvao nekoliko puta, ali Ariana nije htjela razgovarati sa mnom. Susjeda Ružica me tješila: “Ma pusti ih, mladi su danas preosjetljivi! Ti si dala sve od sebe.”
Ali meni to nije bilo dovoljno. Htjela sam biti baka kojoj će vjerovati, kojoj će povjeriti svoje dijete bez straha i zamjerki.
Jednog popodneva otišla sam do njih s kolačima koje Ariana voli još iz studentskih dana. Kad mi je otvorila vrata, rekla sam tiho: “Ariana, žao mi je ako sam pogriješila. Nisam znala za sve te nove stvari… Ali volim Novu kao svoje dijete i nikad joj ne bih naudila. Možemo li pokušati ponovno – zajedno?”
Ariana me gledala dugo bez riječi. Onda je uzdahnula: “Znam da si se trudila… Samo me strah za Novu. Sve mi je novo i teško mi je pustiti kontrolu.”
Tada sam shvatila – obje smo bile izgubljene u svojim strahovima.
Sada često pričuvam Novu na sat-dva dok Ariana obavlja stvari po gradu. Ponekad mi ostavi popis svega što treba napraviti – i ja ga pažljivo slijedim.
Ali još uvijek se pitam: jesmo li mi stariji zaista izgubili pravo na svoje metode? Ili bismo trebali pronaći način da spojimo iskustvo i nove navike?
Što vi mislite – gdje završava briga bake, a počinje pravo roditelja na vlastita pravila?