Dvostruka radost gostiju: Kako je moj brat Ivan pretvorio naše vikende u pakao
“Opet on!” prošaptala sam sebi dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako Ivan izlazi iz starog Golfa, noseći dvije vrećice iz Lidla i široki osmijeh koji je uvijek značio samo jedno: vikend će biti sve osim miran.
“Anaaa! Otvori! Zaboravio sam ključ!” vikao je s vrata, dok su susjedi već znatiželjno provirivali iza zavjesa. Moj muž, Dario, samo je zakolutao očima i povukao se u dnevni boravak, a djeca su već počela skakati po kauču, znajući da će stric opet donijeti čokoladu i kaos.
Otvorila sam vrata, pokušavajući zadržati osmijeh. “Ivane, nisi li rekao da ovaj vikend imaš planove s ekipom?”
“Ma, otkazalo se sve. Kod vas je ionako bolje!” odgovorio je bezbrižno, već ulazeći unutra kao da je ovo njegov stan. Vrećice je bacio na kuhinjski stol, a iz njih su ispali pivo, čips i neka sumnjiva pašteta. “Dario, ajde da gledamo tekmu večeras!”
Dario je samo promrmljao nešto nerazumljivo i pojačao televizor. Djeca su već razvlačila čokoladu po tepihu. Osjetila sam kako mi srce brže lupa – opet ću ja čistiti, kuhati i smirivati situaciju dok se Ivan zabavlja.
Navečer, dok sam prala suđe, čula sam kako Ivan viče iz dnevnog boravka: “Ana, imaš li još onih kiflica što si radila prošli put? I možeš li skuhati još kave?”
“Ivane, znaš da radim cijeli tjedan i da mi je vikend jedina prilika za odmor…” pokušala sam mirno.
“Ma pusti sad to, opusti se malo! Nisi valjda postala baba?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela plakati pred njim, ali osjećaj nemoći bio je prejak. Dario je šutio, kao i uvijek kad Ivan dođe – znao je da će svaka rasprava završiti svađom.
Sljedeće jutro Ivan je ostavio mokre ručnike po cijelom stanu, a djeca su pronašla njegov mobitel i slučajno naručila pizzu preko aplikacije. Kad sam mu to rekla, samo se nasmijao: “Ma nema veze, platit ću ja!”
Ali nije platio. Kao ni prošli put kad je obećao da će donijeti kolače za rođendan naše kćeri pa se pojavio praznih ruku.
U subotu navečer došla je mama. Sjela je za stol i pogledala me pogledom koji govori više od riječi. “Ana, znaš da je Ivan uvijek bio takav. Moraš imati više razumijevanja. On nema nikoga osim nas.”
“Mama, ali ja više ne mogu! Svaki vikend isto – ja čistim, kuham, pazim na djecu i još slušam njegove šale na moj račun. Zar nije vrijeme da odraste?”
Ivan je ušao u kuhinju taman na kraj mog izlaganja. “Eto ti sad! Uvijek si bila preosjetljiva. Ja samo želim malo druženja s obitelji. Ako vam smetam, mogu otići!”
Nastala je tišina. Mama me pogledala sa suzama u očima. Dario je šutio. Djeca su se povukla u sobu.
“Ivane,” rekla sam tiho, “volim te jer si moj brat. Ali ne mogu više ovako. Ne želim da mi svaki vikend bude stresan. Trebam svoj mir. Ako želiš dolaziti, moraš poštovati pravila kuće – pomoći oko djece, pospremiti za sobom i ne očekivati da ću sve raditi umjesto tebe.”
Ivan me gledao nekoliko sekundi kao da me prvi put vidi. Onda je slegnuo ramenima: “Dobro, ako ti tako kažeš… Ali znaš da bez mene ovdje nema smijeha.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o tome koliko volim svog brata, ali i koliko me iscrpljuje njegova nezrelost. Sjetila sam se djetinjstva kad smo zajedno gradili kućice od jastuka i smijali se do suza. Gdje smo to izgubili ravnotežu između ljubavi i granica?
U nedjelju ujutro Ivan se spakirao ranije nego inače. Prije nego što je otišao, zagrlio me i šapnuo: “Znam da ti nije lako sa mnom. Pokušat ću biti bolji brat.”
Gledala sam za njim kroz prozor dok je odlazio niz ulicu. Osjetila sam olakšanje, ali i tugu.
Ponekad se pitam – koliko još možemo žrtvovati za obitelj prije nego što izgubimo sami sebe? Je li ljubav dovoljna kad granice stalno prelaze oni koje najviše volimo?