Granice na vratima: Kako sam pokušala zaustaviti nepozvane rođake
“Opet oni!” prošaptala sam sebi dok sam kroz prozor gledala kako se crveni Renault Clio parkira ispred naše zgrade. Srce mi je počelo brže kucati, a dlanovi su mi se oznojili. Bio je to treći put ove godine da su tetka Ljiljana i njezin muž Dragan došli nenajavljeno na moju kćerkinu rođendansku proslavu. Nisu donijeli ni poklon, ni kolače, samo široke osmijehe i prazne ruke.
“Ivana, otvori vrata! Netko zvoni!” viknula je moja mama iz kuhinje, dok je miješala fil za tortu. Znala sam tko je. Znala sam da će opet biti isto: Ljiljana će sjesti za stol kao da je kod svoje kuće, Dragan će komentirati kako su kolači preslatki, a njihova djeca će razbacati igračke po cijelom stanu. I opet ću ja biti ta koja skuplja, čisti i smiruje.
“Mama, mogu li ovaj put ja otvoriti?” upitala sam tiho, pokušavajući sakriti nervozu.
“Naravno, dušo, ali budi ljubazna. Znaš da su oni obitelj,” odgovorila je mama, ne shvaćajući koliko me to boli.
Otvorila sam vrata i nasmiješila se, ali osmijeh mi je bio krut kao zaleđena rijeka. “Ljiljana! Dragan! Niste nam javili da dolazite…”
“Ma Ivana, pa znaš da smo uvijek dobrodošli! Što će ti najava među svojima?” Ljiljana me zagrlila tako snažno da sam jedva disala.
“Znaš, danas smo planirali malo intimnije slavlje… samo najuža obitelj,” pokušala sam objasniti, ali Dragan me prekinuo:
“Ma pusti ti to, što više ljudi – to bolje! Tako je kod nas u Bosni uvijek bilo.”
Pogledala sam prema svojoj kćeri Ani koja je stajala u kutu dnevne sobe i gledala ih s nelagodom. Znam da joj nije bilo drago što joj rođendan opet nije onakav kakav je željela. Prijateljice iz razreda su se povukle u sobu, a Ljiljana je već počela vaditi tanjure iz ormara.
Nakon što su otišli, stan je bio u kaosu. Mama me pogledala s prijekorom: “Ivana, ne možeš tako prema rodbini. Oni su ti jedini koje imaš.”
“Mama, ali svaki put isto! Nikad ne pitaju smeta li nam, nikad ne donesu ništa, samo dođu i ponašaju se kao da je sve njihovo. Zar nemam pravo na svoj mir? Zar nemam pravo odlučiti tko će biti u mom domu?”
Mama je slegnula ramenima: “Znaš kako je kod nas – obitelj je svetinja.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: obitelj je svetinja. Ali gdje sam ja u toj svetinji? Gdje su moje granice?
Sljedeće slavlje bio je Božić. Ovaj put sam odlučila nešto promijeniti. Poslala sam poruke svima: “Dragi svi, ove godine Božić slavimo u krugu najuže obitelji. Hvala na razumijevanju!”
Odgovorila mi je samo sestrična Mirela: “Jesi li ti normalna? Pa što ti fali kad nas ima više?”
Tog dana mama nije razgovarala sa mnom. Sjela je za stol i šutjela dok smo jeli bakalar. Ana me gledala s tugom: “Mama, hoće li tetka Ljiljana opet doći bez poziva?”
“Neće, dušo. Ovaj put neće,” odgovorila sam odlučno.
Ali onda je zazvonio mobitel. Ljiljana.
“Ivana, čujem da nas nisi pozvala za Božić? Što smo ti mi skrivili? Zar smo ti toliko teški?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ljiljana, nije stvar u vama… Samo želim malo mira i privatnosti. Znaš da ste uvijek dobrodošli, ali ponekad želim proslaviti samo s najbližima.”
S druge strane tišina pa uzdah: “Dobro, Ivana. Samo nemoj zaboraviti tko ti je bio uz tebe kad ti je bilo najteže.”
Spustila sam slušalicu i osjetila val krivnje koji me preplavio. Jesam li stvarno sebična? Ili samo želim ono što svi drugi uzimaju zdravo za gotovo?
Prošlo je nekoliko mjeseci bez nenajavljenih posjeta. Stan mi je bio miran, Ana sretnija, ali mama sve češće šuti za stolom. Jednog dana došla je do mene dok sam slagala rublje.
“Ivana, znaš… možda si u pravu. Možda smo mi stariji navikli na jedno, a vi mladi želite drugo. Samo… teško mi je kad vidim da se obitelj udaljava.”
Zagrlila sam je i zaplakala: “Mama, ne želim nikoga izgubiti. Samo želim da me poštuju kao što ja poštujem njih.”
Nakon toga stvari su se polako mijenjale. Ljiljana i Dragan dolazili su rjeđe i uvijek bi najavili dolazak. Mirela mi više ne šalje poruke pune zamjerki, a Ana ima rođendane kakve želi.
Ali svaki put kad sjednem za stol i pogledam praznu stolicu gdje je nekad sjedila tetka Ljiljana, pitam se: Jesam li izgubila više nego što sam dobila? Je li moguće imati mir bez žrtvovanja obitelji?
Što vi mislite – gdje završava obitelj, a počinju naše granice? Je li moguće imati i jedno i drugo?