„Hoćeš dijete? Prvo se iseli iz moje kuće!“: Kako je moja svekrva skoro uništila naš brak

„Dario, ne mogu više ovako! Ili ona, ili ja!“, Ariana je viknula dok su joj oči bile pune suza. Stajala je nasred dnevnog boravka, drhteći od bijesa i nemoći, dok je iz kuhinje dopirao zvuk Ljubičinog lupanja loncima. Bio sam između dvije vatre, kao što sam bio već godinama, ali sada je sve bilo ozbiljnije nego ikad prije.

Moje ime je Dario. Imam 38 godina, rođen sam u Zenici, ali već deset godina živim u Zagrebu. Kad sam se oženio Ivanom, znao sam da uz nju dolazi i njena majka Ljubica. „Samo dok se ne snađe“, govorila je Ivana. Ali godine su prolazile, a Ljubica je ostajala. Prvo zbog bolesti, onda zbog financija, a na kraju – jer je tako bilo lakše svima osim meni.

Ivana i ja smo imali dvoje djece, Leu i Tarika. Sve je izgledalo kao tipična balkanska obitelj: puno ljubavi, još više svađa, ali uvijek zajedno za stolom. No, Ivana se s vremenom promijenila. Počela je raditi u jednoj IT firmi, često putovala u Sarajevo i Beograd. Postala je hladna, distancirana. Jednog dana mi je rekla: „Dario, ja odlazim u New York. Trebam novi početak.“ Djeca su ostala sa mnom, a Ljubica je postala još prisutnija – kao da mi želi nadoknaditi Ivanin odlazak.

Nisam mogao disati u toj kući. Sve je mirisalo na prošlost: na Ivanine parfeme, na Ljubičine sarme, na djetinjstvo koje više nije bilo moje. Djeca su rasla, a ja sam osjećao da nestajem. Onda sam upoznao Arianu. Bila je drugačija od svih žena koje sam poznavao – direktna, nježna, puna razumijevanja. Zaljubio sam se kao klinac.

Ali Ariana nije bila spremna dijeliti život s mojom svekrvom. „Dario, volim te, ali ne mogu živjeti s tvojom majkom. Želim naš dom, naš mir. Ako želiš dijete sa mnom, moraš se iseliti.“

Nisam znao što da radim. Ljubica je bila dobra žena, ali i vrlo posesivna. „Dario sine, ne možeš me ostaviti samu! Što će reći selo? Što će reći Ivana?“, plakala bi svaku večer kad bih spomenuo selidbu.

Jedne večeri sjedio sam s Leom i Tarikom za stolom. „Tata, zašto Ariana ne dolazi više?“, pitala je Lea tiho.

„Zato što tata mora odlučiti gdje ćemo živjeti“, odgovorio sam iskreno.

Tarik me pogledao ozbiljno: „Tata, ti si uvijek govorio da trebaš biti sretan da bi mi bili sretni.“

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Znao sam da moram nešto promijeniti.

Sljedećeg dana skupio sam hrabrost i razgovarao s Ljubicom.

„Ljubice, vrijeme je da svatko od nas ima svoj život. Ja želim biti s Arianom i želim još jedno dijete. Zaslužujem to.“

Pogledala me kao da sam joj zabio nož u leđa.

„A ja? Što ću ja? Tko će mi donijeti lijekove? Tko će mi kupiti kruh?“, jecala je.

„Pomoći ću ti da nađeš stan blizu nas. Djeca će te posjećivati svaki vikend. Neću te ostaviti samu.“

Nije mi vjerovala. Počela je zvati Ivanu u New York, rodbinu u Mostaru, susjede iz stare zgrade – svi su me ogovarali po kafićima i WhatsApp grupama.

Ariana me čekala strpljivo, ali vidio sam da gubi nadu. „Dario, ne mogu čekati zauvijek“, rekla mi je tiho jedne večeri dok smo šetali Maksimirom.

Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam žrtvovao za tuđe sreće – za Ivaninu karijeru, za Ljubičinu sigurnost, za djecu. A gdje sam ja u toj priči?

Nakon mjesec dana traženja stanova i beskrajnih razgovora s Ljubicom, konačno smo pronašli mali stan za nju u istoj ulici. Djeca su bila uzbuđena što će imati dva doma – kod tate i kod bake.

Prva noć bez Ljubice bila je tiha. Previše tiha. Ariana me zagrlila i šapnula: „Sad smo napokon mi.“

Ali osjećao sam krivnju. Ljubica me nije zvala danima. Kad sam joj došao u posjetu s djecom, sjedila je sama za stolom, gledala kroz prozor i šutjela.

„Jesi li sretan sad?“, pitala me hladno.

Nisam znao što da odgovorim.

Ariana i ja smo počeli planirati budućnost – vjenčanje, možda još jedno dijete. Ali svaki put kad bih pogledao prema prozoru Ljubičinog stana, osjećao sam teret prošlosti na svojim leđima.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti sretan bez osjećaja krivnje? Može li se na Balkanu ikada potpuno odvojiti od obitelji bez da nekoga povrijediš?

Što vi mislite? Je li egoistično tražiti svoj mir kad svi oko tebe očekuju da živiš za njih?