„Imam samo jedno unuče!“: Kako me svekrva natjerala da biram između sina i muža
„Ivana, ne možeš očekivati da ga volim kao svog unuka! Imam samo jedno unuče i to je David!“
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala u kuhinji, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Pogledala sam prema prozoru, gdje je moj sin Filip sjedio na ljuljački, sam, dok su moj muž Tomislav i njegov sin David iz prvog braka igrali nogomet na travnjaku. Srce mi se slamalo svaki put kad bih vidjela kako Filip pokušava privući pažnju, a oni ga ignoriraju kao da ne postoji.
Nisam mogla vjerovati da sam ponovno ovdje – u tuđoj kući, boreći se za mjesto za svoje dijete. Prvi brak s Damirom završio je kad sam ga uhvatila s kolegicom s posla. Filip je tada imao samo nekoliko mjeseci. Sve što sam imala bila je moja majka, koja je umrla prošle godine, i Filip. Kad sam upoznala Tomislava, vjerovala sam da napokon mogu stvoriti novu obitelj. Ali nisam računala na njegovu majku – gospođu Ankicu.
„Ivana, znaš da te volim, ali mama je staromodna. Treba joj vremena,“ govorio bi Tomislav svake večeri kad bih mu se požalila.
Ali vrijeme nije donosilo ništa osim novih rana. Ankica je dolazila svake nedjelje s kolačima za Davida, a Filip bi dobio samo hladan osmijeh ili ponekad ni to. Kad bi Filip nešto pitao, ona bi ga prekinula: „David, dođi kod bake! Ivana, možeš li skuhati još kave?“
Jednog dana, dok sam slagala rublje, Filip je tiho došao do mene.
„Mama, zašto baka Ankica ne voli mene? Šta sam joj napravio?“
Osjetila sam kako mi suze naviru. Kleknula sam ispred njega i zagrlila ga.
„Nisi ti ništa kriv, dušo. Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti sve isto.“
Ali istina je boljela više nego što sam htjela priznati. Počela sam primjećivati kako se Filip povlači u sebe. Više nije htio ići na rođendane, izbjegavao je Davida i Tomislava. Navečer bi plakao u krevetu misleći da ga ne čujem.
Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom, Ankica je odjednom rekla:
„Ivana, znaš li ti da David ima natjecanje iz matematike? Pravi genijalac! Baš kao njegov otac.“
Filip je tiho rekao: „I ja sam dobio peticu iz matematike.“
Ankica ga je pogledala preko naočala: „To je lijepo, ali David ide na natjecanje. To nije isto.“
Tomislav je šutio. Nisam mogla više izdržati.
„Zašto stalno umanjujete Filipove uspjehe? On je isto dijete! Zašto ga ne možete prihvatiti?“
Ankica me pogledala s hladnim prezirom: „Ivana, ja imam samo jedno unuče. Ti si dovela tuđe dijete u moju obitelj. To nije isto.“
U tom trenutku osjetila sam kako mi se svijet ruši. Pogledala sam Tomislava tražeći podršku, ali on je samo spustio pogled.
Te noći nisam mogla spavati. Filip je ležao pored mene, stisnut kao malo dijete. U meni se lomila borba – ostati zbog ljubavi prema Tomislavu ili otići zbog ljubavi prema svom djetetu.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Tomislav je pokušavao razgovarati sa mnom:
„Ivana, mama će se promijeniti. Samo joj treba vremena.“
„Koliko još vremena? Koliko još puta treba poniziti mog sina da bi shvatila da ga povređuje?“
On je šutio. Znao je odgovor.
Jednog jutra Filip mi je rekao:
„Mama, možemo li živjeti sami? Kao prije?“
Tada sam znala što moram učiniti.
Spakirala sam naše stvari i otišla kod prijateljice Mirele dok ne pronađem stan. Tomislav me molio da ostanem:
„Ivana, nemoj ići! Volim te!“
„Ako me voliš, zašto nisi stao uz mene? Zašto nisi zaštitio Filipa?“
Nije imao odgovora.
Danas živimo sami. Nije lako – financijski jedva spajam kraj s krajem, ali Filip se opet smije. Povremeno me uhvati tuga kad pomislim na ono što smo izgubili, ali znam da sam izabrala ispravno.
Ponekad se pitam – koliko nas majki mora birati između ljubavi prema djetetu i želje za pripadanjem? Zar nije vrijeme da društvo počne prihvaćati djecu iz prvih brakova kao svoju?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li ste ikada morali birati između svog djeteta i ljubavi?