„Imat ću onoliko djece koliko ja želim!” – Obiteljska oluja koja nas je rastrgala

„Neću više slušati! Imat ću onoliko djece koliko ja želim, i nitko mi neće govoriti što je ispravno za mene!” Ivana je ustala od stola, ruke su joj drhtale, a oči bile pune suza i bijesa. Mama je zurila u nju kao da je prvi put vidi, dok je tata stisnutih usana gledao kroz prozor, pokušavajući zatomiti vlastiti bijes. Ja sam sjedila između njih, osjećajući kako mi srce lupa u grlu, kao da će svakog trena iskočiti.

Bila je to obična nedjeljna večera u našem malom stanu u Sarajevu. Miris graha i pečenih paprika još se zadržavao u zraku, ali sve je postalo gorko kad je tema došla na Ivaninu trudnoću. Bila je trudna treći put, a imala je tek dvadeset sedam godina. Roditelji su bili zabrinuti, ali njihova zabrinutost uvijek je zvučala kao osuda.

„Ivana, dijete, pa kako misliš izdržavati troje djece? Nije ovo više Jugoslavija, nema više sigurnih poslova i stanova za svakoga,” govorila je mama, glasom koji je bio mješavina straha i ljutnje.

„A što će reći ljudi? Znaš li ti koliko je teško danas odgajati djecu? Pogledaj Marinu iz trećeg ulaza – muž joj otišao u Njemačku, ona sama s četvero djece jedva preživljava!” tata je dodao, ne gledajući Ivanu u oči.

Ivana je šutjela nekoliko trenutaka, a onda je eksplodirala. „Nisam ja Marina! Nisam ni ti, mama! Nisam došla na ovaj svijet da živim po tuđim pravilima! Ako želim petero djece, imat ću ih! Ako želim jedno – opet je to moja stvar!”

Osjetila sam kako se stol pod mojim rukama trese. Nisam znala što reći. S jedne strane razumjela sam roditelje – i sama sam imala dvoje djece i znala koliko je teško spojiti kraj s krajem. S druge strane, Ivana je uvijek bila buntovnica, ona koja se nije bojala reći što misli. Ali ovaj put… ovaj put sve je bilo drugačije.

Nakon te večeri ništa više nije bilo isto. Mama je danima šutjela, hodala po kući kao sjena. Tata bi odlazio ranije na posao i vraćao se kasno navečer, izbjegavajući svaki razgovor o Ivani. Ja sam bila ta koja je pokušavala održati mir – zvala sam Ivanu svaki dan, pokušavala razgovarati s roditeljima, ali zidovi su bili previsoki.

Jednog dana Ivana me nazvala uplakana. „Ana, ne mogu više… Osjećam se kao da sam izdala sve. Luka (njezin muž) me podržava, ali roditelji… kao da ih više nemam.”

„Imaš mene,” rekla sam tiho. „Imaš mene uvijek.”

Ali ni ja nisam bila sigurna koliko još mogu izdržati između dvije vatre. Moja djeca su osjećala napetost – sin me pitao zašto baka više ne dolazi po njega u vrtić, a kćerka je šaptala da se boji kad čuje mamu i baku kako viču.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela s mamom. „Mama, zašto ti toliko smeta što Ivana želi još jedno dijete? Zar nije važno da je sretna?”

Mama me pogledala umorno. „Ana, ti ne znaš kako je bilo kad smo mi bili mladi. Sve smo morali sami – nitko nam nije pomagao. Bojim se za vas… Bojim se da ćete završiti kao ja – umorne, iscrpljene, bez snova.”

Nisam znala što reći. Možda mama nije bila protiv Ivanine odluke – možda ju je samo strah gušio toliko da nije znala kako ga izraziti osim kroz ljutnju.

Dani su prolazili, a obiteljski odnosi su se samo pogoršavali. Ivana nije dolazila na ručkove, roditelji nisu išli kod nje. Svi smo patili, ali nitko nije znao kako napraviti prvi korak prema pomirenju.

Na kraju sam odlučila pozvati sve na kavu kod mene. „Molim vas,” rekla sam dok su sjedili u mojoj kuhinji, „ovo nas uništava. Zar nije važnije da budemo zajedno nego tko ima koliko djece?”

Ivana je šutjela, gledala u šalicu kave. Mama je brisala suze s obraza. Tata je prvi put nakon dugo vremena progovorio: „Možda smo pogriješili… Možda smo trebali više slušati vas nego što smo vas pokušavali zaštititi.”

Nije bilo čudesnog pomirenja te večeri. Ali nešto se promijenilo – prvi put smo svi priznali da nas boli i da ne znamo kako dalje.

Danas, mjesecima kasnije, odnosi su još uvijek krhki. Ivana ima troje djece i još uvijek sanja o velikoj obitelji. Roditelji polako prihvaćaju njezinu odluku, ali strah nikad ne nestaje potpuno.

Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga toliko jako da ga pritom ne povrijedimo? Možemo li podržavati one koje volimo čak i kad se bojimo za njih? Što biste vi učinili na mom mjestu?