„Ivane, otišla sam u Split. Djeca su kod mame. Molim te, oprosti i pokušaj razumjeti.“ – Ispovijest iscrpljene majke

„Ivane, otišla sam u Split. Djeca su kod mame. Molim te, oprosti i pokušaj razumjeti.“

Drhtavim prstima tipkam poruku, gledajući kroz prozor autobusa kako kiša ispire prozore. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. U glavi mi odjekuju riječi koje sam godinama gutala, šutjela, trpjela. Zamišljam Ivanovo lice kad pročita poruku – nevjerica, možda ljutnja, možda samo umor, isti onaj umor koji me već godinama izjeda iznutra.

Sve je počelo kao u bajci. Ivan i ja smo se upoznali na studentskoj zabavi u Zagrebu. On iz Osijeka, ja iz Splita – spojila nas je ljubav prema glazbi i san o velikoj obitelji. Vjenčali smo se mladi, preselili u Ivanovu garsonijeru na Trešnjevci i ubrzo dobili prvo dijete, Luku. Dvije godine kasnije stigla je i Ana. Svi su govorili da smo savršena obitelj.

Ali nitko nije vidio kako izgleda moj dan. Nitko nije čuo kako Ana plače noću dok joj rastu zubići, niti kako Luka baca tanjur s poda jer ne želi jesti špinat. Nitko nije vidio mene kako perem podove u tri ujutro jer je Luka povratio od temperature. Nitko nije čuo Ivana kako mi, s vrata nakon posla, dobaci: „Što si radila cijeli dan? Zašto je stan u neredu?“

Moja mama, Marija, zvala bi me svaki dan iz Splita: „Dušo, trebaš više misliti na sebe. Dođi malo k meni, odmori.“ Ali kako da odem? Ivan bi odmah rekao da dramatiziram. Njegova mama, gospođa Kata, uvijek bi dodala: „Mi smo sve to prošle pa nismo kukale.“

Jednog dana, dok sam nosila vrećice iz dućana i gurala kolica s Anom, Luka mi je pobjegao na cestu. U sekundi sam ga povukla natrag, a srce mi je stalo. Nitko nije bio tu da mi pomogne. Nitko nije pitao kako sam.

Navečer sam sjela za stol s Ivanom.

– Ivane, ne mogu više sama. Treba mi pomoć.

– Ma svi imaju djecu pa ne prave dramu – odgovorio je bez da me pogleda.

– Ali ja sam umorna! Ne sjećam se kad sam zadnji put spavala više od tri sata u komadu!

– Pa što hoćeš? Da ja ostavim posao? Da ti kuham ručak?

Nisam više imala snage raspravljati se. Samo sam šutjela i plakala u tišini kupaonice dok su djeca spavala.

Tako su prolazili mjeseci. Dani su se stapali u jedno beskrajno ponavljanje istih zadataka: hranjenje, presvlačenje, čišćenje, smirivanje djece, kuhanje, pranje rublja. Ivan bi dolazio kasno s posla, umoran i nervozan. Ponekad bi vikendom otišao s prijateljima na nogomet ili pivo. Ja nisam imala ni prijateljice – sve su se udaljile kad sam postala „samo mama“.

Jedne večeri, dok sam slagala igračke po stanu, Luka me upitao:

– Mama, zašto si tužna?

Nisam znala što da mu kažem. Kako objasniti četverogodišnjaku da mama više ne zna tko je? Da se izgubila negdje između pelena i lonaca?

Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam djecu kako mirno dišu i osjećala krivnju što nisam sretnija zbog njih. Ali nisam mogla više – osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.

Ujutro sam nazvala mamu.

– Mama, mogu li doći k tebi? Samo nekoliko dana…

– Dušo, uvijek si dobrodošla. Spakiraj djecu i dođi.

Ali nisam spakirala djecu. Spakirala sam samo sebe.

Ivan je bio na poslu kad sam otišla. Djeca su bila kod njegove mame na čuvanju. Ostavila sam poruku na stolu: „Ivane, otišla sam u Split. Djeca su kod mame. Molim te, oprosti i pokušaj razumjeti.“

U autobusu prema Splitu osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam i olakšanje. Nisam znala što će biti sutra – hoće li me Ivan mrziti, hoće li djeca plakati za mnom… Ali znala sam da moram pronaći sebe prije nego što potpuno nestanem.

Mama me dočekala raširenih ruku.

– Dušo moja… Koliko si samo smršavila! Hajde, lezi malo, ja ću skuhati juhu.

Plakala sam joj na ramenu kao dijete. Prvi put nakon godina netko je pitao kako sam.

Prošla su tri dana prije nego što me Ivan nazvao.

– Kako si mogla ostaviti djecu? – vikao je kroz slušalicu.

– Nisam ih ostavila! Kod tvoje su mame! Trebala sam ovo… Trebala sam disati!

– Svi imamo probleme! Nisi ti jedina kojoj je teško!

– Ali ja više ne mogu! Ako se ne maknem sad… bojim se što ću postati.

Nakon toga dugo nije zvao. Djeca su mi slala crteže po Viberu – Ana je nacrtala srce i napisala „Mama“. Luka je pitao kad ću doći doma.

Svaku večer razmišljam jesam li pogriješila. Jesam li sebična? Ili je sebično očekivati da žena bude sve: majka, supruga, domaćica – a da nitko ne pita kako ona to podnosi?

Mama mi kaže da moram misliti na sebe ako želim biti dobra majka svojoj djeci. Prijateljica Ivana iz djetinjstva došla me posjetiti i rekla: „Nisi ti jedina koja puca po šavovima. Samo nitko ne priča o tome.“

Možda će me ljudi osuđivati. Možda će reći da sam loša majka ili supruga. Ali znam da nisam mogla više izdržati.

Sutra ću nazvati Ivana i reći mu da želim razgovarati – o svemu što nas muči godinama, o pomoći koju trebam i koju zaslužujem.

Možda će nas ova kriza razdvojiti zauvijek. Možda će nas naučiti da budemo bolji jedno prema drugome.

Ali jedno znam: granica postoji za svaku ženu. I svaka žena ima pravo reći „dosta“ prije nego što bude prekasno.

Pitam vas – gdje vi povlačite crtu? Je li ljubav dovoljna kad nestane razumijevanja? Koliko dugo žena mora šutjeti prije nego što njezin glas postane vapaj?