Izbacila sam sina i snahu iz stana: Tek tada sam shvatila koliko sam godina živjela u krivnji
“Marija, opet si ostavila suđe u sudoperu!” povikala sam iz kuhinje, glas mi je drhtao, ali nisam više mogla šutjeti. Već treći put ovaj tjedan, a moj sin Ivan samo je slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju. Marija, njegova žena, prevrnula je očima i tiho promrmljala: “Nije to ništa strašno, Ana.”
Stajala sam tamo, u svom stanu na Trešnjevci, osjećajući se kao stranac u vlastitom domu. Sve što sam godinama gradila, sav trud i žrtva, sada su mi se vraćali kao bumerang. Ivan i Marija su prije dvije godine ostali bez posla, a ja sam ih, naravno, primila natrag pod svoj krov. “Samo dok ne stanete na noge”, rekla sam tada, ali noge su im očito postale preudobne na mom tepihu.
Sjećam se kad je Ivan bio mali. Bio je moj ponos, moj svijet. Nakon što me muž napustio zbog druge žene iz Mostara, sve sam podredila njemu. Radila sam dva posla – danju u školi kao učiteljica, navečer čistila stubišta – samo da njemu ništa ne fali. Nikad mu nisam prigovarala što nije upisao fakultet, što je stalno mijenjao poslove. “Mladi su danas izgubljeni”, govorila sam susjedi Ljiljani dok smo pile kavu na balkonu.
Ali sada… Sada sam bila umorna. Umorna od toga da me uzimaju zdravo za gotovo. Da mi Marija ostavlja prljave tanjure, da Ivan ne pridonosi ni kunu za režije, da mi govore kako sam “preosjetljiva” kad ih zamolim da barem ponekad odu u trgovinu ili izvade smeće.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u hodniku, čula sam ih kako razgovaraju u dnevnoj sobi.
“Tvoja mama je stvarno naporna,” šaptala je Marija.
“Ma pusti je, naviknut će se,” odgovorio je Ivan.
Srce mi se steglo. Nisam više mogla izdržati. Te noći nisam spavala. Prebirala sam po sjećanjima: kako sam Ivana vodila na more u Makarsku kad nije imao ni deset godina, kako sam mu kupovala tenisice na kredit, kako sam mu prva čestitala kad je položio vozački. I sad… sad sam bila samo smetnja.
Sljedeće jutro, dok su doručkovali, skupila sam hrabrost.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Ivan je podigao pogled s mobitela. “Što je sad?”
“Ne mogu više ovako. Ovo nije više moj dom. Osjećam se kao podstanar u vlastitom stanu. Vi ste odrasli ljudi. Vrijeme je da pronađete svoj put.”
Marija je prasnula u smijeh: “Znači izbacuješ nas? Baš lijepo od tebe!”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Mama, znaš li ti koliko smo mi u problemima? Kako možeš biti tako bezosjećajna?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam popustila.
“Godinama ste ovdje. Pomagala sam koliko sam mogla. Ali više ne mogu živjeti ovako. Trebate otići do kraja mjeseca.”
Nastao je muk. Ivan je ustao i zalupio vratima sobe. Marija me pogledala s prijezirom koji me zabolio do kosti.
Tih mjesec dana bilo je najduže u mom životu. Ivan me ignorirao, Marija nije progovorila ni riječ sa mnom. Svaki dan sam preispitivala svoju odluku: Jesam li loša majka? Jesam li sebična?
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Vesna iz Sarajeva.
“Ana, čujem da si ih istjerala?”
“Nisam ih istjerala… Samo više ne mogu živjeti ovako. Vesna, osjećam se kao da sam cijeli život bila kriva za sve njihove probleme.”
“Znaš što? Vrijeme je da misliš malo na sebe. Nisi ti njihova sluškinja!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Konačno, dan selidbe je došao. Ivan i Marija su spakirali stvari u stare kofere koje sam im kupila za medeni mjesec. Ivan me pogledao bez riječi; Marija nije ni pozdravila.
Kad su otišli, sjela sam na kauč i prvi put nakon dugo vremena osjetila – tišinu. I slobodu. Ali i prazninu.
Sljedećih tjedana susjedi su me ogovarali: “Jesi čula? Ana izbacila sina! Kakva majka!” Ljiljana me pokušavala utješiti: “Nisi ti kriva, draga moja. Moraš misliti na sebe.” Ali osjećaj krivnje bio je jači od svega.
Jedne večeri Ivan mi je poslao poruku: “Mama, oprosti što smo te povrijedili. Našli smo stan kod prijatelja u Dubravi. Znam da ti nije bilo lako.”
Plakala sam dugo te noći. Nisam znala jesam li napravila pravu stvar ili najveću pogrešku života.
Danas živim sama. Ponekad mi nedostaje buka u stanu, miris Marijine kave ili Ivanov smijeh dok gleda utakmicu Dinama. Ali prvi put nakon mnogo godina osjećam da dišem punim plućima.
Pitam se – koliko nas majki živi u krivnji koju nam drugi nameću? Jesmo li sebične kad napokon kažemo – dosta je? Što vi mislite?