Izgubljeni zagrljaj: Priča jedne bake

“Ne možeš je vidjeti, mama. Ne želim da utječeš na nju svojim pričama!” riječi moje kćeri Ane odzvanjaju mi u glavi kao hladan tuš, svaki put kad ih se sjetim. Stojim pred njenim vratima, drhtavih ruku, s igračkom u torbi koju sam kupila za malu Saru. Već dvije godine nisam je zagrlila. Dvije godine gledam kako mi unučica raste samo kroz slike na Facebooku, dok mi srce puca od tuge.

Ana je uvijek bila tvrdoglava, ali nikada ovako hladna. Sve je počelo nakon što sam prošla kroz težak period – smrt supruga, mojih nekoliko odlazaka kod psihologa, i nekoliko nespretnih komentara koje sam izrekla u trenutku slabosti. “Mama, ti si uvijek bila previše emotivna. Sad si još i nestabilna. Ne želim da Sara to vidi,” rekla mi je jednom, gledajući me kao stranca.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila da gubim Anu. Bilo je to na Sarinom rođendanu. Svi su se smijali, a ja sam, u pokušaju da budem duhovita, ispričala priču iz Aninog djetinjstva – onu kad je pobjegla iz vrtića jer nije htjela jesti grašak. Ana me prekinula pogledom punim bijesa: “Zašto uvijek moraš pričati te neugodne priče? Nikad ne znaš stati!” Osjetila sam kako se zid diže između nas.

Nakon toga, stvari su krenule nizbrdo. Ana je sve češće nalazila izgovore zašto ne mogu doći kod njih. “Sara ima temperaturu”, “Imamo goste”, “Previše si uznemirena”. Pokušala sam razgovarati s njom, objasniti joj da mi je teško nakon što sam ostala sama, da mi treba njena blizina. Ali ona je samo odmahnula rukom: “Mama, moraš se sabrati. Ne mogu te stalno tješiti.”

Moj sin Ivan pokušao je posredovati. “Ana ima svoje razloge, mama. Zabrinuta je za Saru. Znaš da si ponekad… previše emotivna.” Osjetila sam kako me izdaje i on. Zar je moguće da svi misle da sam luda? Da nisam sposobna voljeti svoje unuče?

Počela sam sumnjati u sebe. Odlazila sam kod psihologa, pila lijekove za smirenje, pokušavala pronaći smisao u svakodnevici bez obitelji. Susjede su me izbjegavale – znaju da nešto nije u redu, šapuću iza leđa: “Ona Ljiljana, jadna, ni kćerka joj ne dolazi…”

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu, zazvonio je telefon. Bila je to Ana. Glas joj je bio hladan: “Mama, Sara te pita zašto ne dolaziš više. Rekla sam joj da si zauzeta.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Ana, molim te… samo da je vidim na pet minuta…” Prekinula me: “Ne mogu sad o tome razgovarati.” I spustila slušalicu.

Počela sam pisati pisma Sari. Svako jutro bih sjela za stol i napisala joj nekoliko rečenica: kako sam ponosna na nju, kako mi nedostaje njen smijeh, kako čuvam sve njene crteže iz vrtića. Nikada ih nisam poslala – Ana bi ih ionako bacila.

Jednog dana srela sam Anu na pijaci. Bila je s mužem Edinom i Sarom. Srce mi je poskočilo kad sam ugledala unučicu – narasla je, kosa joj je bila skupljena u dvije pletenice, baš kao što je Ana nosila kad je bila mala. Prišla sam im polako, bojeći se Anine reakcije.

“Zdravo, Ana… Zdravo, Saro…”
Sara me pogledala zbunjeno: “Mama, tko je ova teta?”
Ana ju je povukla za ruku: “To je baka Ljiljana.” Pogledala me hladno: “Idemo, kasnimo.” Nisam stigla ni reći riječ.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – Ana kao djevojčica koja mi trči u zagrljaj, naši izleti na more, zajedničko pečenje kolača… Gdje smo to izgubile jedna drugu? Je li moguće da nas nekoliko pogrešnih riječi može zauvijek razdvojiti?

Pokušala sam razgovarati s Edinom. Poslala mu poruku: “Molim te, reci Ani da mi nedostaje. Da bih dala sve na svijetu samo da opet budem dio njenog života.” Odgovorio mi je kratko: “Ana nije spremna razgovarati o tome. Dajte joj vremena.” Ali vrijeme prolazi, a ja starim.

Ponekad pomislim da bih trebala otići – preseliti se kod sestre u Osijek ili čak u Njemačku kod rođaka. Možda bi tada shvatili koliko im nedostajem? Ali onda se sjetim Sare i njenog zbunjenog pogleda na pijaci i srce mi se slomi.

Jednog jutra odlučila sam otići do Aninog stana i ostaviti poklon za Saru pred vratima – malu plišanu ovcu koju sam čuvala još od Aninog djetinjstva. Na ceduljici sam napisala: “Za moju Saru, od bake koja te voli najviše na svijetu.” Nisam očekivala odgovor.

Nekoliko dana kasnije pronašla sam ceduljicu u svom sandučiću: “Mama, molim te prestani ostavljati stvari pred vratima. Sara ne razumije zašto te ne viđa i to joj stvara dodatnu zbrku. Pusti nas na miru neko vrijeme.”

Sjedila sam satima gledajući tu poruku. Jesam li stvarno toliko loša majka? Jesam li zaslužila biti izopćena iz vlastite obitelji? Svi govore o važnosti obitelji, o oprostu i razumijevanju – ali što kad vas vlastita kćerka odbaci?

Danas sjedim sama u stanu punom tišine i pišem ovu priču jer više ne znam kome da se obratim. Možda netko od vas ima savjet – kako vratiti povjerenje djeteta koje vas gleda kao stranca? Kako ponovno postati baka svojoj unučici?

Možda sam pogriješila što sam bila previše emotivna, možda što nisam znala stati na vrijeme… Ali zar ljubav prema djetetu i unučetu može biti pogrešna?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Ima li nade za nas ili su neke rane jednostavno preduboke?