Između dužnosti i ljubavi: Priča jedne starije sestre
“Ana, ne mogu više! Mama je opet poludjela jer nisam stigla oprati suđe. Plačem već sat vremena. Kako si ti to izdržala sve ove godine?” Glas moje mlađe sestre Ivane drhtao je kroz slušalicu. Sjedila sam na tramvajskoj stanici u Zagrebu, stiskajući mobitel kao da ću ga slomiti. Srce mi se steglo – poznajem taj osjećaj nemoći, poznajem ga bolje nego što bih ikada željela.
Sjećam se, imala sam samo šest godina kad sam prvi put podgrijala mlijeko za Ivanu. Mama je bila iscrpljena, tata stalno na poslu, a ja – mala Ana – već sam znala kako umiriti bebu, kako joj otpjevati uspavanku i kako sakriti suze kad bih pogriješila. Nisam mijenjala pelene, ali sve ostalo bilo je na meni. “Ti si starija, Ana, ti moraš pomoći,” govorila je mama dok bi nervozno trljala ruke. Nikad nije bilo dovoljno dobro.
Godine su prolazile, a moji zadaci su se samo gomilali. Bila sam odlična učenica – naravno, to se podrazumijevalo. “Ako Ana može dobiti peticu iz matematike, možeš i ti!” vikala bi mama na Ivanu kad bi donijela trojku. Ivana je uvijek bila osjetljivija, povučenija. Ja sam bila štit – i za nju i za mamu. Tata? On bi samo slegnuo ramenima: “Žene, dogovorite se same.”
Srednja škola donijela je nove izazove. Mama je postajala sve nervoznija, pogotovo kad je tata ostao bez posla. Počela je vikati zbog sitnica: “Zašto nisi pokupila veš? Zašto nisi skuhala ručak?” Ivana bi se povukla u sobu, a ja bih šutke radila sve što treba. Navečer bih plakala u jastuk, ali nikome nisam rekla koliko me boli.
Jednog dana, kad sam imala sedamnaest, Ivana je nestala iz škole. Zvali su me iz razredništva: “Ana, znaš li gdje ti je sestra?” Srce mi je stalo. Pronašla sam je u parku, uplakanu i izgubljenu. “Ne mogu više s mamom,” šapnula je. Zagrlila sam je i obećala: “Uvijek ću biti uz tebe.”
Upisala sam fakultet u Zagrebu samo zato da budem blizu kuće – da mogu dolaziti svaki vikend i pomagati mami s Ivanom. Nikad nisam otišla na studentsku razmjenu, nikad nisam otišla na more s prijateljima. “Obitelj je najvažnija,” govorila sam sebi dok sam gledala slike kolegica iz Dubrovnika ili Sarajeva.
Kad sam diplomirala, mama je očekivala da ostanem doma. “Ivana još nije spremna sama,” rekla mi je jednom dok smo pile kavu u kuhinji. Pogledala sam kroz prozor i prvi put osjetila bijes prema njoj. “A ja? Jesam li ja ikad bila spremna?”
Ivana se upisala na ekonomiju u Mostaru i preselila kod tetke Mirele. Prvi put u životu bila je slobodna od mamine kontrole. Počela se smijati češće, slati mi poruke pune šala i planova za budućnost. Ja sam ostala doma, radila u lokalnoj knjižnici i brinula o mami koja je postajala sve zahtjevnija.
“Ana, možeš li mi pomoći s papirologijom za penziju? Ana, boli me glava, skuhaj mi čaj. Ana, Ivana mi se ne javlja!” Svaki dan bio je isti krug dužnosti i zamjeranja.
Prije mjesec dana Ivana me nazvala uplakana: “Mama mi prijeti da će doći po mene ako ne dođem doma za praznike. Ne mogu više živjeti s njom!” Osjetila sam kako mi se stari strahovi vraćaju – ali ovaj put nisam mogla ništa učiniti osim slušati.
Prošlog tjedna došla sam doma ranije s posla i zatekla mamu kako viče na telefon: “Ti si nezahvalna! Sve sam ti dala!” Prepoznala sam Ivanin glas s druge strane linije – jecala je. U tom trenutku nešto se prelomilo u meni.
“Dosta!” viknula sam toliko glasno da su obje utihnule. “Neću više biti između vas dvije! Mama, moraš shvatiti da nisi uvijek u pravu! Ivana ima pravo na svoj život! I ja imam pravo na svoj mir!”
Mama me gledala kao da me prvi put vidi. Suze su joj klizile niz lice, ali nisam popustila. Te noći nisam mogla spavati – osjećala sam krivnju, ali i olakšanje.
Danas me Ivana nazvala i tiho rekla: “Hvala ti što si stala uz mene. Znam da ti nije lako.” Osjetila sam kako mi srce puca i liječi se istovremeno.
Sada sjedim sama u svom stanu i pitam se: Jesam li loša kćerka jer želim svoj život? Koliko dugo moramo žrtvovati sebe zbog obitelji? Možemo li ikada pronaći ravnotežu između ljubavi i vlastite sreće?
Što vi mislite – gdje završava dužnost, a počinje pravo na sebe?