Između Dva Doma: Priča o Odluci Koja Razdire Obitelj
“Neću nigdje! Ovdje sam proveo cijeli život, ovdje ću i umrijeti!” Stjepanove riječi odzvanjale su kroz stan, dok sam stajala nasred dnevne sobe, s rukama punim papira iz doma za starije. Njegove oči, nekad tople i blage, sada su bile tvrde kao kamen. “Ivana, ne možeš me natjerati. Nisam ti ja teret!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala što reći. Mama je umrla prije dvije godine, a Stjepan je ostao sam. Ja sam mu jedina obitelj – kći iz maminog prvog braka, ali on me uvijek zvao svojom. I sada, kad mu zdravlje propada, kad više ne može sam do dućana, kad zaboravlja gdje je ostavio ključeve ili šalicu kave, ja sam ta koja mora odlučiti što je najbolje za njega. Ali kako pomoći nekome tko ne želi pomoć?
“Stjepane, molim te… Znaš da te volim. Samo želim da budeš siguran. Što ako opet padneš? Što ako ti se nešto dogodi dok nisam tu?” pokušala sam nježno.
“Ivana, ne razumiješ ti to. Ovdje su moji zidovi, moj balkon, moj miris jutarnje kave. U domu… tamo si samo broj!”
Sjetila sam se prošlog tjedna kad sam ga pronašla na podu kupaonice. Satima je ležao, nemoćan da ustane. Plakala sam cijelu noć nakon toga, osjećajući se kao najgora kći na svijetu. Brat Ante mi stalno govori: “Pusti ga, neka živi kako hoće!” Ali on živi sam, u Njemačkoj, šalje novac i misli da je to dovoljno.
Moja prijateljica Mirela prošla je isto sa svojom majkom. “Ivana, nećeš ga moći nagovoriti dok on sam ne osjeti da više ne može. Samo pazi da ne bude prekasno,” rekla mi je dok smo pile kavu u parku.
Ali što znači čekati da bude prekasno? Jesam li ja sebična ako želim da Stjepan bude na sigurnom? Ili sam kukavica jer ne mogu podnijeti još jednu noć straha?
Te večeri sjela sam uz njega na kauč. Gledali smo vijesti – on je mrmljao nešto o politici, ja sam gledala njegove ruke koje su drhtale dok je držao šalicu.
“Sjećaš li se kad si me prvi put odveo na Sljeme?” upitala sam tiho.
Nasmiješio se, prvi put tog dana. “Kako ne bih… Ti si imala sedam godina i nisi htjela hodati ni metra. Morao sam te nositi pola puta na leđima!”
“Tada si mi rekao da se uvijek mogu osloniti na tebe. Sada bih ja htjela da se ti osloniš na mene.”
Dugo je šutio. “Nije lako priznati da više nisi jak kao prije. Nije lako gledati kako ti život klizi iz ruku.”
Nisam imala odgovor na to. Samo sam ga primila za ruku.
Sljedećih dana pokušavala sam sve: dovodila sam socijalnu radnicu, razgovarala s njegovim liječnikom, čak i s njegovim starim prijateljem Josipom koji već živi u domu u Dubravi.
“Stjepane, nije to tako loše kako misliš,” govorio mu je Josip preko telefona. “Imaš društvo, dobru hranu… Igrali smo šah jučer do ponoći!”
Ali Stjepan je samo odmahivao glavom.
Jednog jutra pronašla sam ga kako sjedi u kuhinji, gleda kroz prozor i tiho plače.
“Ivana… Bojim se,” šapnuo je.
Sjela sam pored njega i zagrlila ga.
“I ja se bojim, tata. Ali zajedno ćemo proći kroz ovo. Neću te ostaviti.”
Tog dana prvi put smo zajedno otišli pogledati dom. Bio je tih, ali nije protestirao. Voditeljica doma, gospođa Ružica, pokazala nam je sobu s pogledom na park.
“Ovdje možete donijeti svoje slike, knjige… sve što vam je drago,” rekla mu je blago.
Na povratku kući šutjeli smo cijelim putem. Navečer me pitao: “Hoćeš li dolaziti često?”
“Svaki dan ako treba,” odgovorila sam bez razmišljanja.
Nakon tjedan dana odlučio je preseliti se. Plakala sam dok smo pakirali njegove stvari – svaka knjiga, svaka šalica imala je svoju priču.
Prvih nekoliko tjedana bilo mu je teško. Zvao me svaki dan: “Ivana, donesi mi onu moju deku… Ivana, gdje su mi naočale?”
Ali s vremenom se navikao. Počeo je igrati šah s Josipom, sudjelovati u radionicama i čak se zaljubio u gospođu Maricu iz susjedne sobe.
Danas kad ga posjetim, dočeka me osmijeh i šalica kave.
Ali svake večeri kad legnem u krevet pitam se: Jesam li napravila pravu stvar? Jesam li mu oduzela dom ili mu spasila život?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Kako ste vi donijeli ovakve odluke za svoje roditelje ili bližnje?