Između četiri zida: Kako sam pronašla mir u vjeri dok je sve pucalo oko mene
“Ivana, nisi ti ovdje ništa odlučivala prije mene i nećeš ni sada!” – glas moje svekrve, Marije, odjekivao je kroz stan kao grom. Stajala sam u kuhinji, ruke su mi drhtale dok sam rezala kruh za večeru, a suze su mi prijetile da poteku. Moj muž, Tomislav, sjedio je za stolom, šutio i gledao u pod. Zrak je bio gust, napetost se mogla rezati nožem.
Nisam ni sanjala da će naš život nakon otplate stana postati ovakav. Godinama smo Tomislav i ja štedjeli, odricali se putovanja, novih cipela, izlazaka, sve da bismo imali svoj mir, svoj dom. Kad smo napokon otplatili kredit, mislila sam da će to biti novi početak. Ali, Marija je tada došla iz Slavonije, navodno samo na nekoliko tjedana dok joj se kuća renovira. Tjedni su postali mjeseci, a mjeseci godina. Svaki dan je donosio novu svađu, novu zamjerku, novu borbu za prostor i dostojanstvo.
“Tomislave, reci nešto!” – viknula sam jedne večeri, kad je Marija ponovno počela prigovarati kako vodim kuću. “Ne mogu više, ovo nije život!”
On je samo slegnuo ramenima, izbjegavao moj pogled. “Mama nema gdje, Ivana. Ne možemo je izbaciti na ulicu.”
“A gdje sam ja? Zar ja nemam pravo na mir? Zar ja nisam tvoja obitelj?”
Marija je tada teatralno uzdahnula, kao da sam ja ta koja je sve uništila. “Znaš, Ivana, ja sam ovu kuću gradila s ocem tvog muža. Ti si samo došla na gotovo.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Počela sam izbjegavati stan, ostajala bih duže na poslu, šetala po kiši samo da ne moram slušati njezine komentare. Navečer bih se zatvarala u kupaonicu, sjedila na hladnim pločicama i šaptala molitve. “Bože, daj mi snage. Daj mi mudrosti da ne puknem.”
Moja prijateljica Sanja, kojoj sam se povjeravala, govorila je: “Ivana, moraš postaviti granice. Ne možeš ovako živjeti.”
Ali kako postaviti granice kad te muž ne podržava? Kad ti svekrva svaki dan daje do znanja da si višak? Kad ti srce puca jer gledaš kako ti brak nestaje pred očima?
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam Mariju kako Tomislavu šapće u dnevnoj sobi: “Vidiš ti nju, ni djecu ti nije rodila, a sad bi mene izbacila!” Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. Nisam mogla vjerovati da je otišla tako daleko. Nikad nisam mogla zatrudnjeti, a ta bol bila je moja najdublja rana. Sada je i to postalo oružje protiv mene.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop, brojala pukotine i molila. “Bože, pomozi mi. Ne znam više što da radim.”
Sljedećih dana sve je postajalo gore. Marija je počela zaključavati vrata od kuhinje kad bih ja bila u stanu. Hranu je skrivala, a Tomislav je sve više vremena provodio vani, govoreći da mora raditi prekovremeno. Osjećala sam se kao duh u vlastitom domu. Počela sam gubiti apetit, mršavila sam, kolegice na poslu su me pitale jesam li bolesna.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred crkve, prišla mi je starija gospođa. “Dijete, jesi li dobro?” upitala me. Nisam mogla izdržati, suze su mi potekle niz lice. Ispričala sam joj sve, kao strancu, jer nisam imala snage više nikome. Ona me samo zagrlila i rekla: “Nekad je najteže oprostiti onima koji nas najviše povrijede. Ali, Bog vidi tvoju borbu. Ne odustaj od sebe.”
Te riječi su mi se urezale u srce. Počela sam redovito odlaziti na misu, moliti za snagu, za mir. Nisam više tražila da se Marija promijeni, ni da Tomislav postane netko drugi. Molila sam samo za sebe – da izdržim, da ne izgubim sebe u ovom kaosu.
Jednog dana, nakon još jedne svađe, skupila sam hrabrost i sjela za stol s Tomislavom. “Ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno pronaći rješenje, ili ću otići. Volim te, ali ne mogu živjeti u ratu.”
Gledao me dugo, šutio. Prvi put sam vidjela suze u njegovim očima. “Ivana, ne znam što da radim. Bojim se da ću te izgubiti.”
“Već me gubiš, Tomislave. Svaki dan malo po malo.”
Te večeri prvi put smo razgovarali iskreno, bez Marije, bez optužbi. Dogovorili smo se da će Tomislav razgovarati s majkom, da će joj pomoći pronaći drugi stan, da će joj biti podrška, ali da naš brak mora biti prioritet. Nije bilo lako. Marija je plakala, prijetila, govorila da će se razboljeti, da će umrijeti sama. Ali ovaj put nisam popustila. Nisam vikala, nisam plakala. Samo sam molila u sebi.
Nakon nekoliko mjeseci, Marija je otišla kod sestre u Osijek. Stan je napokon bio tih. Prvi put nakon dugo vremena, Tomislav i ja smo zajedno doručkovali, smijali se, planirali vikend. Još uvijek osjećam tragove rana, još uvijek se bojim da će se sve vratiti. Ali sada znam – pronašla sam mir u vjeri, u sebi. Naučila sam da ne mogu promijeniti druge, ali mogu sačuvati sebe.
Ponekad se pitam – koliko nas žena šuti, trpi, gubi sebe u tuđim bitkama? Koliko nas moli za mir dok oko nas sve puca? Je li moguće sačuvati ljubav kad te život rastrga na komade?