Između Dva Doma: Ariana i Potraga za Skladom
“Ne možeš očekivati da ću je voljeti kao svog unuka, Ariana. Ona nije naša krv.” Te riječi, izgovorene hladnim glasom moje svekrve Ljiljane, zarezale su me dublje nego što sam ikada mislila da je moguće. Stajala sam u kuhinji, držeći šalicu kave koja mi se tresla u ruci, dok je moja kćerka Ema, iz mog prvog braka, sjedila u dnevnoj sobi i tiho crtala. Moj sin Filip, dijete koje sam dobila s Damirom, veselo je trčkarao oko Ljiljane, a ona mu je s ljubavlju popravljala kapicu. Srce mi se slamalo svaki put kad bih vidjela tu razliku u njezinom ponašanju.
Damir je bio u garaži, popravljajući bicikl, nesvjestan oluje koja se odvijala u našoj kući. Nisam znala kako mu reći što se događa. Bojala sam se da će stati na stranu svoje majke, ili još gore, da će reći da pretjerujem. Ali nisam mogla više šutjeti. Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam nasuprot njega i tiho rekla: “Damire, moramo razgovarati. Tvoja mama… ne prihvaća Emu. Ne mogu više gledati kako je ignorira, dok Filipa obasipa pažnjom.”
Pogledao me zbunjeno, pa zabrinuto. “Ariana, sigurno si nešto krivo shvatila. Mama voli djecu, možda joj samo treba vremena.”
“Ne, Damire. Ne treba joj vremena. Ona je odlučila. Ema nije njezina krv, i to joj ne može oprostiti. Znaš li koliko puta je Ema pokušala privući njezinu pažnju? Koliko puta je nacrtala crtež za nju, a Ljiljana ga je samo ostavila na stolu, ne pogledavši ga?” Glas mi je drhtao, suze su mi navirale na oči.
Damir je šutio, gledao u pod. Znao je da govorim istinu. “Pokušat ću razgovarati s njom,” rekao je napokon, ali u njegovom glasu nije bilo uvjerenja.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ljiljana je dolazila gotovo svakodnevno, uvijek s poklonima za Filipa, a za Emu – ništa. Ema je postajala sve povučenija, a ja sam osjećala kako gubim kontrolu nad vlastitim domom. Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, čula sam Emu kako tiho plače u svojoj sobi. Sjela sam kraj nje, zagrlila je i pitala što nije u redu.
“Mama, zašto baka Ljiljana ne voli mene? Jesam li nešto loše napravila?”
Te riječi su me slomile. Nisam znala što reći. “Ne, dušo, nisi ti ništa kriva. Neki ljudi… jednostavno ne znaju voljeti sve jednako. Ali ja te volim, i Damir te voli.”
Ali znala sam da to nije dovoljno. Djeca osjećaju nepravdu, osjećaju kad su odbačena. Počela sam izbjegavati Ljiljanu, ali ona je to primijetila. Jednog dana, dok sam spremala ručak, ušla je u kuhinju i hladno rekla: “Znam da ti smeta što više volim Filipa. Ali to je prirodno. On je moj unuk. Ema… ona ima svog oca. Zašto bi meni bila važna?”
“Zato što je dijete, Ljiljana! Dijete koje živi u ovoj kući, koje treba ljubav i sigurnost. Zar ti je toliko teško pružiti joj malo pažnje?”
“Ne traži od mene nemoguće, Ariana. Ja sam odrasla u drugačijem vremenu. Krv je krv.”
Te večeri sam dugo razmišljala. Jesam li pogriješila što sam se udala za Damira? Jesam li trebala bolje zaštititi Emu? Počela sam sumnjati u sve svoje odluke. Damir je pokušavao biti posrednik, ali Ljiljana je bila tvrdoglava. “Ne možeš me natjerati da osjećam nešto što ne osjećam,” rekla mu je jednom, dok sam ja stajala iza vrata i slušala.
Moji roditelji su mi govorili da budem strpljiva. “Vrijeme liječi sve,” govorila je mama. Ali vrijeme je samo pogoršavalo stvari. Ema je počela odbijati odlazak kući nakon škole, radije bi ostala kod prijateljice Lejle, gdje se osjećala prihvaćeno. Filip je bio premalen da shvati što se događa, ali osjećala sam da će i on uskoro početi primjećivati razliku.
Jednog dana, nakon još jednog neugodnog ručka, Ema je skupila hrabrost i pitala Ljiljanu: “Bako, mogu li i ja dobiti kolač?” Ljiljana ju je pogledala, s blagim osmijehom, ali bez topline. “Kolač je za Filipa, dušo. Ti si već velika.”
Tada sam pukla. “Dosta, Ljiljana! Ovo više neću tolerirati. Ili ćeš poštovati moju djecu, ili više nećeš dolaziti u našu kuću.”
Nastala je tišina. Damir je ustao, zbunjen i ljut. “Ariana, smiri se…”
“Ne, Damire. Dosta je bilo. Neću dopustiti da mi dijete pati zbog tuđe tvrdoglavosti.”
Ljiljana je ustala, uzela torbu i bez riječi izašla iz kuće. Filip je počeo plakati, Ema je gledala u pod. Ja sam osjećala olakšanje, ali i strah. Jesam li napravila pravu stvar? Hoće li Damir stati uz mene ili će me kriviti za razdor u obitelji?
Te noći nisam mogla spavati. Damir je ležao okrenut leđima, tiho dišući. U meni su se miješali bijes, tuga i osjećaj krivnje. Sutradan je Damir otišao kod svoje majke. Vratio se kasno, bez riječi. Dani su prolazili u tišini, napetost je bila opipljiva. Ema je bila sretnija, ali Filip je pitao gdje je baka. Nisam znala što reći.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što je Ljiljana ponovno došla. Ovaj put je donijela dvije čokoladice – jednu za Filipa, jednu za Emu. Nije rekla ništa, samo ih je stavila na stol. Pogledala me, a u očima sam joj vidjela nešto što prije nisam – možda trunku grižnje savjesti, možda samo umor. Nije se zadržala dugo, ali Ema je bila sretna.
Znam da ovo nije kraj naših problema. Znam da će biti još teških dana, još suza i nesporazuma. Ali barem sam pokazala Emi da je netko spreman boriti se za nju. I pitam se, dok gledam svoju djecu kako se igraju: Je li moguće pronaći sklad u obitelji gdje krv i ljubav nisu uvijek na istoj strani? Može li se srce proširiti dovoljno da prihvati sve naše razlike? Što biste vi učinili na mom mjestu?