Između Dviju Vjera: Kako Sam Molitvom Preživjela Svečerinu Mržnju
“Nećeš ti meni učiti sina kako se živi!” Senadin glas je odjekivao kroz stan kao udarac groma. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala luk za večeru. Amir je sjedio za stolom, šutio, gledao u pod. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starih rana.
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i sram što ne mogu biti ona snažna žena kakvom sam se zamišljala kad sam prvi put došla u Sarajevo iz Osijeka. “Senada, molim vas…” pokušala sam tiho, ali ona me presjekla pogledom.
“Ti meni nemoj moliti! Samo si ga odvukla od porodice, od vjere, od svega što smo ga učili!”
Amir je šutio. Uvijek je šutio kad bi njegova majka napadala. A ja sam svaku večer plakala u jastuk, moleći Boga da mi da snage. Nisam bila od onih što idu svake nedjelje u crkvu, ali otkad sam se udala, molitva mi je postala jedini prijatelj. U Bosni su ljudi navikli na razlike, ali kad se te razlike usele u tvoju dnevnu sobu, postanu nepodnošljive.
Prvi put sam ozbiljno pomislila na razvod kad je Senada počela dolaziti svaki dan. “Samo da vidim sina,” govorila bi, ali svaki njen pogled bio je optužba. “Zašto ti ne nosiš maramu? Zašto ne postiš s nama? Zašto si ga natjerala da jede svinjetinu kod tvoje mame?”
Moja mama, Marija, zvala me svako jutro. “Ivice, dijete moje, ne daj na sebe. Ljubav je jača od svega.” Ali kako objasniti nekome tko nije ovdje koliko je teško kad te svakodnevno podsjećaju da si strankinja u vlastitom domu?
Jedne večeri, kad su riječi postale preteške, otišla sam u crkvu Svetog Josipa na Marijin Dvor. Sjela sam u zadnju klupu i pustila suze da teku. “Bože, ako me čuješ, daj mi snage da izdržim. Ne želim mrziti Senadu. Ne želim izgubiti Amira.”
Te noći sanjala sam baku Anicu kako mi govori: “Dijete, vjera nije samo molitva nego i oprost.” Probudio me osjećaj mira kakav nisam dugo osjetila.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Amirom. “Amire, ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu živjeti pod stalnim napadima tvoje majke. Moraš nešto reći. Moraš stati uz mene ili ću otići.”
Gledao me dugo, oči su mu bile pune suza. “Ivana, znaš koliko mi značiš. Ali ona je moja majka… Ne mogu joj okrenuti leđa.”
“A meni možeš?” pitala sam tiho.
Nije odgovorio.
Tih dana počela sam češće odlaziti u crkvu. Pronašla sam grupu žena koje su se okupljale na molitvi utorkom navečer. Bile su to žene iz različitih dijelova Sarajeva – Hrvatice, Bošnjakinje koje su prešle na katoličanstvo zbog muževa, Srpkinje koje su ostale bez svojih najmilijih u ratu. Svaka je nosila svoj križ.
Jedne večeri nakon molitve prišla mi je Jasmina, žena s toplim očima i blagim osmijehom. “Znaš,” rekla je, “ja sam godinama trpjela svekrvu koja me nije prihvatila jer nisam bila iz njihove mahale. Molila sam svaki dan da mi Bog da snage da joj oprostim. Kad sam to uspjela, sve se promijenilo – ne ona, nego ja.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu.
Počela sam moliti za Senadu – ne za to da se promijeni, nego da ja pronađem mir u sebi. Kad bi me napala zbog sitnica – zbog načina na koji slažem veš ili kuham kafu – samo bih duboko udahnula i ponovila u sebi: “Bože, pomozi mi da budem bolja nego jučer.” I polako, nešto se mijenjalo.
Jednog dana Senada je došla ranije nego inače. Zatekla me kako klečim pred malom ikonom koju sam sakrila iza knjiga na polici.
“Šta to radiš?” pitala je oštro.
“Molim se,” odgovorila sam iskreno.
Gledala me dugo, a onda sjela za stol bez riječi. Prvi put nije ništa rekla protiv mene.
Amir je primijetio promjenu. Počeo je više razgovarati sa mnom o svojim osjećajima, o tome kako ga razdire između mene i majke. Počeli smo zajedno odlaziti na šetnje po Vilsonovom šetalištu, pričati o budućnosti bez straha.
Jedne nedjelje pozvala sam Senadu na ručak kod nas. Pripremila sam sarme po njenom receptu i kolač po bakinim uputama iz Osijeka. Sjela je za stol i prvi put pohvalila moju kuhinju.
“Nisam znala da znaš ovako dobro kuhati,” rekla je tiho.
“Imala sam dobre učiteljice,” nasmiješila sam se.
Nije postala druga osoba preko noći, ali više nije dolazila svaki dan s prigovorima. Naučila sam prihvatiti njene slabosti kao što sam morala prihvatiti svoje.
Molitva mi nije donijela čudo – nije promijenila Senadu ni Amira preko noći – ali mi je dala snagu da izdržim i oprostim. Naučila sam da vjera nije bijeg od problema nego način da ih preživimo bez mržnje.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi između dvije vjere, dvije obitelji, dva svijeta? I koliko nas ima hrabrosti oprostiti prije nego što zatražimo promjenu od drugih?