Između krivnje i čežnje: Moj život u sjeni obitelji

“Ne, Ivana, dok su Lejla i Amar mali, ne dolazi u obzir da ti imaš svoje dijete!” Otac je lupio šakom o stol, a šalica kave poskočila je na stolnjaku s motivima lavande. Pogledala sam ga kroz suze, ali nisam imala snage odgovoriti. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi.

Moja majka, Senada, samo je šutjela, gledajući u pod. Brat Dario sjedio je do nje, držeći Lejlu u krilu, dok se Amar igrao autićima na tepihu. Svi su znali da je otac uvijek imao zadnju riječ. Odrasla sam u Sarajevu, u stanu punom mirisa kave i stalnih prepirki oko sitnica. Dario je bio zlatno dijete – odličan učenik, sportaš, uvijek prvi u svemu. Ja sam bila ona koja pomaže, koja čuva, koja šuti.

Sjećam se dana kada je Dario prvi put doveo Mirelu kući. Otac je bio ponosan, govorio je kako će napokon imati unuke. Kad su Lejla i Amar stigli na svijet, cijela obitelj se vrtjela oko njih. Ja sam tada imala 27 godina i prvi put ozbiljno razmišljala o tome da imam svoje dijete s Edinom, mojim dugogodišnjim dečkom iz Mostara. Ali otac je bio jasan: “Ne možeš ti sad rađati! Moraš pomoći Mireli, ona je sama s dvoje male djece dok Dario radi u Njemačkoj! Ako se sad razvodimo na više strana, obitelj će nam se raspasti!”

Godinama sam potiskivala svoje želje. Edin me gledao s tugom: “Ivana, koliko još? Zar ćemo cijeli život čekati da tvoj otac odluči kad smijemo živjeti?” Nisam imala odgovor. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s majkom, ona bi samo tiho rekla: “Znaš kakav ti je otac…” I tako sam šutjela.

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lejlu jer je Mirela imala temperaturu, Lejla me pitala: “Teta Ivana, zašto ti nemaš svoju bebu?” Zastala sam, srce mi je stalo. “Možda jednog dana, ljubavi”, uspjela sam izustiti kroz knedlu u grlu.

Edin je sve teže podnosio situaciju. Počeli smo se svađati. “Ivana, ja te volim, ali ne mogu više biti na čekanju! Moja mama već pita kad ćemo imati djecu. Svi oko nas žive svoje živote osim nas!” Plakala sam cijelu noć. Osjećala sam se kao da izdajem obitelj ako odem protiv očeve volje, ali istovremeno sam izdavala samu sebe.

Jednog dana Mirela mi je priznala: “Ivana, znam da ti nije lako. Ali ja bih voljela da imaš svoju djecu. Ne možeš cijeli život biti teta.” Zagrlila me i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu i razumijevanje.

Ali otac nije popuštao. Kad sam mu rekla da razmišljam o tome da se preselim kod Edina u Mostar i započnem svoj život, pogledao me kao stranca: “Ako odeš, nemoj se vraćati! Ova kuća više nije tvoja!” Majka je plakala, brat me molio da ne idem: “Ivana, znaš da tata ne misli loše… Samo želi držati obitelj na okupu.”

Ali što je s mojom srećom? Što je s mojim životom? Osjećala sam se kao da stojim na rubu litice – s jedne strane obitelj koja me treba i kojoj dugujem sve, s druge strane vlastita budućnost koja mi izmiče iz ruku.

Jedne noći spakirala sam torbu. Edin me čekao ispred zgrade. Pogledala sam još jednom kroz prozor dječje sobe gdje su Lejla i Amar spavali. Suze su mi klizile niz lice. Ostavila sam majci poruku: “Volim vas sve, ali moram pokušati biti sretna.”

Život u Mostaru nije bio lak. Nedostajali su mi svi – čak i otac koji mi nije odgovarao na pozive. Edin i ja smo napokon počeli planirati obitelj. Kad sam ostala trudna, osjećaji su bili pomiješani – sreća i krivnja su se borile u meni svaki dan.

Nakon što se rodila naša kćer Hana, poslala sam majci sliku. Nije prošlo dugo i zazvonio je telefon. Bio je to brat: “Tata želi vidjeti unuku… Možda je vrijeme da dođeš kući.” Srce mi je lupalo dok sam ulazila u stan u Sarajevu s Hanom u naručju. Otac je šutio dugo vremena, a onda ju je nježno primio u ruke.

“Možda nisam bio pravedan prema tebi”, rekao je tiho. “Ali bojao sam se… Bojao sam se da će nam se obitelj raspasti kao što se raspala ona od mog brata kad su svi otišli svojim putem.” Prvi put sam ga vidjela ranjivog.

Danas živim između dva grada – Mostara i Sarajeva – i još uvijek pokušavam pronaći ravnotežu između svojih želja i obiteljske ljubavi. Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična ili hrabra? Koliko dugo trebamo žrtvovati sebe zbog drugih? Što biste vi učinili na mom mjestu?