Između ljubavi i odanosti: Moja borba da prihvatim njegovo dijete

“Opet si je zaboravio pokupiti iz škole!” viknula sam na Dinu dok je nervozno pretraživao džepove tražeći ključeve. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte. Nisam znala je li to zbog brige za Eminu ili zbog straha da ću opet biti ona druga, ona koja nikada neće biti dovoljno dobra ni za njega ni za njegovo dijete.

Dino me pogledao umorno, s onim pogledom koji me uvijek razoruža. “Znaš da mi je teško sve uskladiti. I posao, i Emina, i nas dvoje…”

Ali ja nisam mogla više slušati izgovore. Od dana kada sam prvi put upoznala Eminu, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Dino me držao za ruku dok smo čekali ispred škole. Emina je istrčala iz zgrade, crna kosa joj je lepršala na vjetru, a oči su joj bile pune sumnje kad me ugledala. “Tata, tko je ovo?” pitala je tiho.

“Ovo je Lejla, tata ti je pričao o njoj,” rekao je Dino, pokušavajući zvučati veselo. Ali Emina nije rekla ništa, samo me odmjerila od glave do pete i okrenula glavu.

Taj pogled me proganjao mjesecima. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s njom, osjećala sam zid između nas. Dino je govorio da joj treba vremena, ali ja sam osjećala kako se udaljavamo i on i ja. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja ta koja remeti njihov svijet? Jesam li sebična što želim njegovu pažnju samo za sebe?

Moja majka mi je govorila: “Lejla, djeca su uvijek na prvom mjestu. Ako voliš Dinu, moraš voljeti i njegovo dijete.” Ali kako voljeti nekoga tko te svakodnevno podsjeća da nisi prva? Da nikada nećeš biti prva?

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Emina je gurnula tanjur s hranom i rekla: “Mama pravi bolju supu.” Dino ju je pogledao strogo, ali ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da sakrije moje jecaje.

Dino je kasnije došao za mnom. “Lejla, molim te, nemoj ovo shvatiti osobno. Ona još uvijek pati zbog razvoda.”

“A što je sa mnom? Zar ja ne patim?” prošaptala sam kroz suze.

Počela sam izbjegavati zajedničke trenutke. Vikendi su postali mučenje – Emina bi dolazila kod nas, a ja bih se povlačila u spavaću sobu pod izgovorom glavobolje ili posla. Dino je bio sve više odsutan, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.

Jednog dana, dok sam slagala Eminine stvari nakon njenog odlaska, pronašla sam crtež. Na njemu su bila nacrtana tri lika: Dino, Emina i jedna žena bez lica. Ispod crteža pisalo je: “Tata, Emina i ona.”

Taj crtež me slomio. Nisam imala lice u njenim očima. Bila sam samo “ona”.

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala zbog ove veze – prijatelje koji su mi govorili da bježim dok još mogu, obitelj koja me upozoravala da će uvijek biti “ona druga”, svoje snove o jednostavnom životu bez komplikacija.

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Dinom otvoreno.

“Dino, ne mogu više ovako. Osjećam se kao stranac u vlastitom domu. Volim tebe, ali ne znam kako da volim Eminu kad ona mene ne želi ni pogledati.”

Dino je šutio dugo vremena. Onda je rekao: “Možda ni ja nisam bio fer prema tebi. Uvijek sam mislio da ćeš se ti prilagoditi jer si odrasla, ali zaboravio sam koliko to može boljeti.”

Nakon tog razgovora odlučili smo otići zajedno kod porodičnog terapeuta. Prvi put sam imala osjećaj da nisam sama u ovoj borbi.

Na terapiji sam prvi put čula Eminin glas bez filtera straha ili ljutnje. “Bojim se da će tata zaboraviti na mene ako voli Lejlu,” rekla je tiho.

Tada sam shvatila – nismo bile suparnice, bile smo dvije izgubljene duše koje traže svoje mjesto u Dinovom srcu.

Počela sam polako graditi odnos s Eminom. Nije bilo lako – bilo je dana kad bih poželjela odustati, kad bi me njene riječi ili šutnja boljeli više nego išta drugo. Ali bilo je i malih pobjeda – osmijeh kad bih joj kupila omiljeni sladoled, zagrljaj prije spavanja kad bi zaspala na kauču gledajući crtiće.

Danas još uvijek učimo jedna o drugoj. Dino i ja smo jači nego ikad jer smo naučili razgovarati o svojim strahovima i nesigurnostima. Emina mi ponekad nacrta srce na papiru ili mi donese cvijet iz školskog dvorišta.

Ali ponekad se pitam – hoće li ikada prestati boljeti to što nisam prva? Je li moguće voljeti nekoga svim srcem i istovremeno se osjećati kao uljez?

Što vi mislite – može li ljubav pobijediti ljubomoru i nesigurnost ili su neke rane jednostavno preduboke?