Između Majke i Muža: Moj Put Prema Slobodi
“Zašto uvijek moraš birati njega umjesto mene?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala naslonjena na hladnjak, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Pogledala sam je, oči su joj bile pune suza, ali i nečeg oštrijeg, nečeg što me godinama držalo pod kontrolom. “Nije stvar biranja, mama. Samo želim… želim malo prostora. Dina i ja moramo sami rješavati svoje probleme.”
Majka je uzdahnula, teatralno, kao da joj je srce slomljeno. “Samo sam htjela najbolje za tebe, Lejla. Znaš da te niko neće voljeti kao ja.”
Taj trenutak bio je vrhunac svega što se godinama skupljalo u meni. Odrasla sam u Sarajevu, u stanu punom mirisa svježe kafe i zvuka majčine muzike s radija. Otac je otišao kad sam imala deset godina, a majka je postala sve – roditelj, prijateljica, savjetnica. Uvijek je znala što trebam obući, s kim se trebam družiti, pa čak i što bih trebala studirati. Kad sam upoznala Dinu na fakultetu u Zagrebu, prvi put sam osjetila da mogu disati bez njezine sjene nad sobom.
Ali majka nije odustajala lako. Kad sam joj rekla da se udajem, lice joj se zaledilo. “Zar misliš da će te on voljeti kao ja?” pitala je tada. Smijala sam se tada njezinoj ljubomori, misleći da je to samo prolazna faza. Nisam znala koliko će njezina sjena biti dugačka.
Na početku braka sve je bilo idilično. Dino i ja smo iznajmili mali stan u Novom Zagrebu, uživali u zajedničkim večerama i dugim šetnjama po Jarunu. Ali majka je zvala svaki dan – ponekad i po nekoliko puta. “Jesi li dobro? Jesi li jela? Je li Dino opet kasnio?” U početku mi je to bilo utješno, ali uskoro su njezini komentari postali otrovni.
“Znaš, Lejla, nije normalno da muž dolazi kući tako kasno. Možda ima neku drugu?”
“Mama, Dino radi prekovremeno jer šefica traži izvještaje do ponoći!”
“Aha… šefica? Zanimljivo…”
Počela sam sumnjati u Dinu. Počela sam ga ispitivati gdje ide, s kim radi, zašto ne odgovara odmah na poruke. Dino je bio strpljiv neko vrijeme, ali onda je eksplodirao.
“Lejla, ovo više nije normalno! Tvoja majka živi s nama preko telefona! Ne mogu više!”
Plakala sam te noći dugo nakon što je zaspao na kauču. Osjećala sam se razapeto – između žene koja me rodila i čovjeka kojeg volim. Nisam znala kome vjerovati.
Jednog dana, dok sam bila kod majke na ručku u Sarajevu, slučajno sam čula razgovor između nje i moje tetke Amre.
“Lejla nikad nije bila dovoljno jaka. Da nije mene, ko zna gdje bi završila… Dino je fin momak, ali nije on za nju. Ona treba nekog ko će je slušati.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Sve te godine savjeta, brige i ljubavi – bile su to i godine kontrole. Moja majka nije željela moje dobro; željela je mene za sebe.
Vratila sam se u Zagreb s osjećajem izdaje i ljutnje. Dino me dočekao s osmijehom koji mi je bio stran – kao da više nisam njegova Lejla.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Sjeli smo za stol. “Dino, shvatila sam nešto… Moja mama me voli, ali me guši. Ne znam kako da joj to kažem bez da je povrijedim.”
Dino me pogledao s tugom u očima. “Lejla, ja te volim zbog toga što jesi – ali ako ne postaviš granice s njom, izgubit ćeš mene. I sebe.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam izbjegavati majčine pozive, odgovarati kratko na poruke. Majka je ubrzo shvatila da nešto nije u redu.
“Šta ti Dino govori o meni? Jel’ ti brani da mi se javljaš? Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe?”
Nisam imala snage za još jednu svađu pa sam samo šutjela.
Jedne večeri Dino me zagrlio dok smo gledali film.
“Znaš li koliko si se promijenila otkad si počela misliti na sebe? Sviđaš mi se ovakva – hrabra Lejla.”
Plakala sam od olakšanja i tuge istovremeno. Znala sam da moram razgovarati s majkom iskreno.
Sljedeći vikend otišla sam kod nje sama.
“Mama,” počela sam drhtavim glasom, “volim te i uvijek ću te voljeti. Ali moram živjeti svoj život. Dino nije tvoj neprijatelj – on je moj muž. Ako želiš biti dio mog života, moraš poštovati naše granice.”
Majka je šutjela dugo vremena, a onda samo rekla: “Vidjet ćemo koliko će te voljeti kad ostariš i kad mu dosadiš.” Te riječi su me zaboljele više nego išta prije.
Vratila sam se kući osjećajući se lakše i tužnije nego ikad prije. Dino me dočekao otvorenih ruku.
Danas još uvijek učim kako biti kćerka i žena istovremeno – ali barem znam da moj život pripada meni.
Ponekad se pitam: Jesmo li dužni roditeljima sve – čak i kad nas njihova ljubav guši? Koliko daleko smijemo otići da bismo spasili sebe?