Između Očekivanja i Ljubavi: Kako Sam Branila Sreću Svojeg Sina
“Ne možeš ti tako, Ivane! Šta će selo reći ako ne pozoveš tetku Ružu na useljenje?” vikao je moj brat Stjepan dok je lupao šakom o stol. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce preskače. Ivan je sjedio preko puta mene, pogleda prikovanog za pod, a njegova djevojka Lejla nervozno je vrtjela prsten na ruci. Zrak u kuhinji bio je gust od neizrečenih riječi i starih zamjerki.
Nikad nisam mislila da će mi vlastita obitelj biti prepreka sreći mog sina. Ivan je bio dijete za primjer: završio je fakultet u Zagrebu, godinama radio studentske poslove, štedio svaku kunu, i napokon dobio posao u jednoj poznatoj IT firmi. Kad mi je prvi put doveo Lejlu, Bosanku iz Tuzle, srce mi je bilo puno. Vidjela sam kako mu oči sjaje kad je gleda. Ali, naša obitelj – uvijek puna očekivanja, tradicije i tuđih mišljenja – nije mogla podnijeti da Ivan živi po svome.
“Mama, ne mogu više. Svaki put kad dođem ovdje osjećam se kao da sam izdao sve što ste me učili,” šapnuo mi je Ivan kasnije te večeri dok smo prali suđe. “Zar nije dovoljno što sam sretan? Zar nije dovoljno što volim Lejlu?”
Osjetila sam knedlu u grlu. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom selu kod Vinkovaca, gdje su se svi znali i gdje je svaka odluka bila stvar cijele zajednice. Ali vremena su se promijenila. Nisam htjela da moj sin živi pod istim pritiskom pod kojim sam ja odrasla.
Sutradan su počeli stizati pozivi: tetka Ruža, stric Ante iz Mostara, pa čak i susjeda Mara koja je uvijek imala nešto za reći o svima. “Ivan mora napraviti veliko slavlje! To se tako radi! Ne možeš ti samo tako otići u stan s curom!” govorili su jedan za drugim. Lejla je sve više šutjela, povlačila se u sebe. Vidjela sam kako joj osmijeh blijedi svaki put kad bi netko spomenuo “prava pravila”.
Jedne večeri, nakon još jednog iscrpljujućeg razgovora s rodbinom, Ivan me nazvao. Glas mu je drhtao: “Mama, razmišljamo da odemo iz Zagreba. Možda čak i vani. Ne možemo više ovako.”
Tada sam shvatila da moram nešto poduzeti. Nisam mogla dopustiti da pritisak obitelji uništi ono što su Ivan i Lejla gradili. Sutradan sam pozvala cijelu obitelj na ručak. Znala sam da će biti teško, ali nisam imala izbora.
“Dragi moji,” počela sam dok su svi sjedili oko stola, “znam da svi želite najbolje za Ivana. Ali ovo nije više naše vrijeme. On ima pravo birati svoj put. Ako ga volite, pustit ćete ga da živi kako želi.”
Stjepan je odmah skočio: “A šta ćemo s običajima? Sramota će nas pojesti!”
“Sramota?” pogledala sam ga ravno u oči. “Veća je sramota ako izgubimo Ivana jer smo ga tjerali da živi po našim pravilima, a ne po svom srcu.”
Nastala je tišina. Čak ni mala Ana nije mrdnula dok su odrasli gledali u mene kao da sam izgovorila najveću herezu.
Lejla je tada prvi put progovorila: “Znam da nisam iz vašeg kraja, ali volim Ivana i želim biti dio ove obitelji. Samo tražim priliku da me upoznate kao osobu, a ne kao strankinju.”
Vidjela sam kako se tetka Ruža meškolji na stolici, ali nije ništa rekla. Stric Ante je samo uzdahnuo i pogledao kroz prozor.
Nakon tog ručka ništa više nije bilo isto. Neki su nastavili gunđati iza leđa, ali većina je polako počela prihvaćati Ivana i Lejlu onakvima kakvi jesu. Počeli su dolaziti na kavu bez komentara o “pravim običajima”, a Lejla se sve češće smijala.
Ivan mi je nekoliko mjeseci kasnije rekao: “Mama, spasila si nas. Da nisi stala uz nas, ne znam šta bi bilo.” Tada sam znala da sam napravila pravu stvar.
Ali ponekad se pitam – koliko još mladih ljudi odlazi iz naših krajeva samo zato što ih guši tuđa očekivanja? Zar ljubav i sreća nisu važniji od tradicije koja nas često sputava?
Što vi mislite – gdje treba povući crtu između poštovanja običaja i prava na vlastitu sreću?