Jaja, frižider i tišina između nas: Priča o jednoj svekrvi i snahi
“Mia, gdje su ona dva jaja što sam ih ostavila na polici?” pitala sam, pokušavajući zadržati smiren ton dok sam stajala pred otvorenim frižiderom. Ruke su mi se tresle, ne od gladi, nego od osjećaja da mi nešto izmiče iz ruku. Nije to prvi put da nešto nestane iz frižidera, ali danas mi je baš trebalo – planirala sam ispeći kolač za Nedjelju, kao što to radim već trideset godina.
Mia je sjedila za stolom, tipkala po mobitelu i jedva me pogledala. “Ne znam, možda ih je netko drugi uzeo.”
“Mia, samo nas troje živimo ovdje. Znam da ih nisam pojela, a tvoj otac je na poslu.”
Podigla je obrve i uzdahnula. “Možda si zaboravila da si ih potrošila?”
Osjetila sam kako mi lice gori. Nisam zaboravila. Nisam luda. Znam što sam ostavila i gdje. “Mia, molim te, samo mi reci ako si ih uzela. Nije problem, ali trebala sam ih za kolač.”
Tada je spustila mobitel i pogledala me ravno u oči. “Zašto uvijek praviš dramu oko hrane? Stalno brojiš jaja, mlijeko, kruh… Kao da smo na racioniranju! Ako ti toliko smeta, kupit ću sebi poseban frižider i držati svoju hranu odvojeno!”
Tišina je pala na kuhinju kao težak pokrivač. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam znala što reći. Nisam htjela svađu, ali nisam ni htjela biti nevidljiva u vlastitoj kući.
Moj sin Ivan došao je kasnije s posla i odmah osjetio napetost. “Što se dogodilo?” pitao je.
Mia je bila brža: “Tvoja mama opet broji jaja i optužuje me da ih kradem. Rekla sam joj da ću kupiti svoj frižider!”
Ivan me pogledao s onim pogledom koji govori: ‘Mama, molim te, ne sad.’ Osjetila sam kako se zid diže između mene i mog sina, zida kojeg nisam željela graditi.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala – kako sam ja bila snaha svojoj svekrvi Ljubici. Nikad nije bilo lako, ali uvijek smo našle način da razgovaramo. Danas se čini kao da svatko živi svoj život pod istim krovom, ali nitko ne dijeli ništa osim prostora.
Sljedećih dana Mia je stvarno donijela mali frižider u sobu. Gledala sam kako unosi vrećice s hranom i zaključava vrata za sobom. Ivan je šutio, povukao se još više u sebe. Ja sam nastavila kuhati kao i uvijek, ali više nitko nije dolazio na ručak kad bih zvala.
Jednog popodneva sjela sam s Ivanom dok je gledao televiziju.
“Ivane, zar stvarno misliš da sam pogriješila? Samo sam pitala gdje su jaja…”
Nije me pogledao. “Mama, Mia se osjeća kao gost ovdje. Kaže da stalno ima osjećaj da mora polagati račune za svaku stvar koju pojede ili kupi. Možda bi trebale malo popustiti jedna drugoj.”
“A ja? Zar ja nisam više domaćica u vlastitoj kući? Zar nemam pravo znati što se događa u mojoj kuhinji?”
Ivan je slegnuo ramenima. “Znaš kakva su vremena danas. Svatko voli imati svoj mir i privatnost.”
Mir i privatnost… A gdje su zajedništvo i povjerenje? Gdje su nestali razgovori uz kavu i smijeh oko stola?
Nekoliko dana kasnije Mia je naišla na mene dok sam brisala prašinu u hodniku.
“Gospođo Marija…” počela je tiho.
“Samo Marija,” ispravila sam je umorno.
“Marija… Žao mi je ako sam bila gruba. Samo… osjećam se kao uljez ovdje. Sve što napravim ili pojedem kao da nije dovoljno dobro ili kao da nekome smeta.”
Pogledala sam je prvi put bez ljutnje, samo s tugom.
“Znaš li koliko sam sanjala o tome da imam veliku obitelj pod istim krovom? Da svi dijelimo sve – hranu, brige, radost? Ali sada… Svatko ima svoj frižider, svoju sobu, svoje misli… Kao stranci smo.”
Mia je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Možda smo previše različite generacije za to. Moja mama nikad nije brojala jaja. Kod nas se sve uzimalo bez pitanja.”
“A kod nas se sve dijelilo – ali uz poštovanje i dogovor,” odgovorila sam tiho.
Nakon tog razgovora ništa se nije promijenilo izvana – frižideri su ostali odvojeni, ručkovi tihi – ali nešto se slomilo u meni. Počela sam razmišljati jesam li ja ta koja ne zna pustiti ili su vremena stvarno toliko drugačija?
Ponekad uhvatim Ivana kako gleda stare slike na kojima smo svi zajedno za stolom – on kao dječak, ja mlada žena s pregačom, njegova baka Ljubica s osmijehom do ušiju.
Danas se pitam: Je li moguće vratiti povjerenje kad jednom pukne zbog sitnice kao što su dva jaja? Ili su te sitnice zapravo ono što čini obitelj?
Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene… Je li vaša obitelj još uvijek zajedno za stolom ili svatko ima svoj frižider i svoje tišine?