„Jedno unuče mi je dovoljno!“: Kako je moja svekrva pokušala odlučivati o našoj sreći
„Ne treba vam drugo dijete, Lucija. Jedno unuče mi je sasvim dovoljno.“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stisnutih šaka u krilu. Svekrva, gospođa Milena, sjedila je nasuprot mene, s onim svojim poznatim pogledom koji ne trpi prigovor. Moj muž Ivan šutio je, gledao u pod, kao da se nada da će ga pod progutati. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
„Milena, to nije vaša odluka,“ pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. „Ivan i ja želimo još jedno dijete.“
„A tko će to sve izdržavati? Znaš li ti koliko je danas teško? I jedno dijete je dovoljno za normalan život. Ne treba vam više problema,“ nastavila je ona, ne trepnuvši.
Ivan je podigao pogled prema meni, ali nije rekao ništa. U tom trenutku sam shvatila da sam sama u ovoj borbi. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela pokazati slabost.
Kad smo napustili njezin stan, Ivan je šutio cijelim putem do kuće. U stanu sam sjela na krevet i pustila suze da teku. Osjećala sam se izdano. „Zašto ništa nisi rekao?“ upitala sam ga kroz jecaje.
„Znaš kakva je moja mama… Ne želi da se svađamo. Samo misli na nas,“ odgovorio je tiho.
„Ne, Ivan. Ona misli na sebe. Na to što će reći susjedi, što će reći rodbina. A što je s nama? Što je s našom srećom?“
Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam po jajima. Milena je zvala svaki dan, ispitivala Ivana o poslu, o troškovima, o meni. Kad bi došla kod nas, gledala bi me s neodobravanjem, kao da sam napravila nešto strašno. Naša kćerkica Lana osjećala je napetost i često bi me pitala: „Mama, jesi li tužna?“
Jedne večeri, dok sam spremala Lanu za spavanje, sjela sam kraj nje na krevet i zagrlila je čvrsto. „Mama te voli najviše na svijetu,“ šapnula sam joj.
„A hoćeš li voljeti i bebu kad dođe?“ pitala me ozbiljno.
„Naravno, dušo. Srce mame ima mjesta za vas oboje.“
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svom djetinjstvu u malom mjestu kraj Zadra. Moja mama nikada nije dopuštala da joj itko govori kako će živjeti svoj život. Bila je hrabra žena koja se borila za svoju djecu. Jesam li ja dovoljno hrabra?
Sljedeći tjedan Milena je došla nenajavljeno. Sjela je u dnevni boravak i počela: „Lucija, ja sam ozbiljno zabrinuta. Ne znam kako mislite ovo izvesti. Ivan ima nestalan posao, ti si na porodiljnom… Što ako nećete moći platiti režije? Što ako Lana pati zbog toga?“
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. „Milena, hvala što brinete, ali ovo je naša odluka. Mi ćemo se snaći. Molim vas da poštujete naš izbor.“
Pogledala me iznenađeno, kao da nije očekivala otpor. „Ti si uvijek bila tvrdoglava…“ promrmljala je.
Nakon toga Ivan i ja smo imali žestoku svađu. „Zašto moraš uvijek sve zakomplicirati? Mama samo želi najbolje!“ vikao je.
„Ne želim više živjeti po tuđim pravilima! Ovo je moj život! Naša djeca! Zar ti nije jasno?“
Nekoliko dana nismo razgovarali. U meni se miješala tuga i bijes. Onda me nazvala moja sestra Ana iz Zagreba.
„Lucija, moraš misliti na sebe i svoju djecu. Svekrve su svugdje iste – žele kontrolu. Ali ti si majka! Bori se za svoju sreću!“
Te riječi su mi dale snagu koju sam trebala.
Kad smo sljedeći put bili kod Milene na ručku, ustala sam pred svima i rekla: „Ivan i ja čekamo drugo dijete jer to želimo. Molim vas da nas podržite ili barem poštujete našu odluku.“
U sobi je zavladala tišina. Milena je gledala kroz prozor, Ivan me držao za ruku prvi put nakon dugo vremena.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Milena se polako počela miriti s našom odlukom. Kad se rodio naš sin Filip, došla je u bolnicu s buketom cvijeća i suzama u očima.
„Nisam znala koliko mi može biti drago zbog još jednog unučeta…“ šapnula mi je.
Danas znam da su obiteljski odnosi često najteži bojni polja naših života. Ali isto tako znam da vrijedi boriti se za svoju sreću i pravo na izbor.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi pod tuđim očekivanjima? Koliko nas ima snage reći: ‘Dosta!’ i izabrati vlastitu sreću?