Kad je baka imala snage samo za jedno unuče: Istina koja nas je razdvojila
“Zar stvarno ne možeš doći ni na sat vremena?” pitala sam Jasnu, držeći malog Leona u naručju dok mi suze prijete da skliznu niz obraz. Telefon je bio hladan, njen glas još hladniji.
“Dušo, ja sam ti stara. Znaš da me leđa ubijaju. Ne mogu više kao prije. Morat ćete se sami snaći,” rekla je, a ja sam u tom trenutku osjetila kako mi srce tone. Ivan je sjedio preko puta mene za kuhinjskim stolom, gledao me s onim pogledom koji govori: “Pusti, ne vrijedi.” Ali meni nije bilo svejedno. Bila sam iscrpljena, nenaspavana, sama u Zagrebu bez svoje mame iz Osijeka, a Jasna – njegova mama – živjela je samo tri tramvajske stanice dalje.
Prošli su tjedni. Leon je plakao noćima, Ivan je radio prekovremeno jer su mu u firmi prijetili otkazom. Ja sam bila na rubu živaca. Ponekad bih zaspala sjedeći na podu uz krevetić. Svekrva bi se javila porukom tu i tamo: “Jeste li dobro?” Nikad nije pitala treba li nam nešto konkretno.
A onda, jednog jutra, Ivan je došao kući s vijestima: “Ana je rodila!” Ana, njegova sestra, Jasnina mezimica. Svi su znali da Jasna ima slabost prema Ani, ali uvijek sam vjerovala da će za unuke biti jednaka.
Nisam stigla ni čestitati Ani kad sam na Facebooku vidjela sliku: Jasna drži malu Saru u naručju, osmijeh joj razvučen od uha do uha. U opisu piše: “Baka najsretnija na svijetu!” Ispod komentari: “Bravo, Jasna!”, “Kako si samo mlada i puna energije!”
U meni se nešto slomilo. Nisam mogla vjerovati. Prije tjedan dana nije mogla doći ni na pola sata da mi pričuva Leona dok odem do doktora, a sad provodi dane kod Ane, kuha joj ručkove i šeta s malom Sarom po Maksimiru.
Ivan je šutio nekoliko dana. Vidjela sam da ga boli, ali nije htio ništa reći. Jedne večeri, kad je Leon napokon zaspao, sjeli smo na balkon. “Znaš,” rekao je tiho, “nikad nisam mislio da će mama biti takva. Uvijek sam mislio da nas voli jednako.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da sam ja kriva što mi nije pomogla. Možda sam previše očekivala? Možda sam joj bila naporna? Ali onda bih se sjetila svih onih puta kad je Ani nosila kolače u studentski dom ili joj čuvala psa dok je bila na moru.
Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala Jasnu. “Jasna, možemo li popričati?”
“Naravno, dušo. Dođi na kavu,” rekla je veselo.
Sjela sam za njen kuhinjski stol, gledala slike male Sare po zidovima. “Jasna, moram te pitati… Zašto nisi mogla pomoći meni i Ivanu kad smo te trebali?”
Nije odmah odgovorila. Pogledala je kroz prozor pa duboko uzdahnula. “Znaš… Ana mi je uvijek bila slabija. Ona nema nikoga osim mene. Ti imaš Ivana, imaš svoju mamu…”
“Moja mama živi 300 kilometara odavde!” prekinula sam je.
“Znam… Ali ti si snažna. Ti si uvijek sve mogla sama. Ana… ona se boji svega novog. Mislila sam da ćeš ti razumjeti.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Znači, zato Leon nije vrijedan tvoje pažnje? Zato što ja izgledam kao da mogu sve sama?”
Jasna je šutjela. U očima su joj zaiskrile suze, ali nisam imala snage suosjećati.
Kad sam se vratila kući, Ivan me čekao u hodniku. “Što je rekla?”
“Ništa što bi promijenilo išta,” odgovorila sam.
Tjedni su prolazili. Jasna se sve rjeđe javljala. Ana i mala Sara su postale centar njenog svijeta. Mi smo ostali po strani.
Ponekad bih gledala Leona kako se igra sam u parku i pitala se hoće li ikad osjetiti toplinu bake kakvu sam ja imala dok sam bila mala u Donjem Miholjcu. Hoće li ikad znati kako je to kad baka dođe s toplim kiflicama i pričama iz djetinjstva?
Ivan se povukao u sebe. Više nije zvao mamu ni za rođendan. Na Božić smo bili sami – prvi put otkad smo zajedno.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Leona, začula sam poruku na mobitelu:
“Dušo, oprosti ako sam te povrijedila. Nisam znala da će ovako ispasti. Volim vas sve jednako.” – Jasna.
Nisam odgovorila odmah. Nisam znala što bih rekla.
Možda će vrijeme zaliječiti ovu ranu, možda neće nikad.
Ali pitam vas – koliko često roditelji nesvjesno prave razliku među svojom djecom? I koliko to boli kad shvatiš da tvoje dijete nije ničiji prioritet?