Kad je mama postala poduzetnica: Obiteljski biznis ili obiteljska drama?
“Ne možeš ti to tako, Ivana! Moraš biti brža, ljudi čekaju!” Jadrankin glas parao je tišinu naše male kuhinje, pretvorene u improviziranu radionicu za izradu domaćih sapuna. Pogledala sam prema mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio rezati lavandu. Na stolu su se gomilale bočice s eteričnim uljima, kartonske kutije i papirići s narudžbama. Sve je mirisalo na stres.
Nisam željela biti ovdje. Prije samo nekoliko mjeseci, Jadranka je slavila odlazak u mirovinu uz pjesmu i vino. Svi smo joj zavidjeli na slobodi. Ali ona nije znala mirovati. “Ne mogu ja sjediti doma i gledati turske serije kao ostale žene iz kvarta!” govorila je. I tako je, nakon nekoliko tjedana dosade, došla s idejom: pokrenut ćemo obiteljski posao s prirodnom kozmetikom.
“Ivana, molim te, možeš li mi pomoći oko Instagrama? Ti si mlada, znaš te stvari!” molila me jednog jutra dok sam pokušavala popiti kavu prije posla. Nisam imala srca odbiti je. “Samo da postavim par slika,” mislila sam tada. Ali slike su postale objave, objave su postale odgovaranje na poruke, a onda su stigle i narudžbe. Uskoro sam svaku večer umjesto odmora slagala pakete i odgovarala na upite.
Davor je bio još gori – nije znao reći ne svojoj majci. “Ma pusti je, proći će je to,” šaptao mi je navečer dok smo umorni ležali u krevetu. Ali nije prošlo. Jadranka je bila uporna kao korov. Svaki dan novi planovi, novi proizvodi, nova očekivanja.
“Daj, Davor, nazovi tog svog prijatelja iz općine! Možda nam može srediti štand na sajmu u Samoboru!” vikala je kroz hodnik dok smo pokušavali ručati u miru. Naša kći Lana, koja ima 14 godina i ionako nas već smatra dosadnima, sada je morala lijepiti etikete na bočice umjesto da visi na TikToku.
Prvi mjesec bio je još i zabavan – osjećali smo se kao tim, smijali se kad bi sapuni ispali ružni ili kad bi Jadranka zabunom poslala pogrešan paket u Split umjesto u Sisak. Ali ubrzo su došle prve svađe.
“Zašto nisi poslala narudžbu na vrijeme? Ljudi će misliti da smo neozbiljni!” vikala je Jadranka na mene dok sam pokušavala uskladiti svoj pravi posao i njezine zahtjeve. “Mama, Ivana ima svoj posao! Ne može sve stići!” branio me Davor, ali ona nije popuštala.
Jedne večeri Lana je bacila etikete na pod i povikala: “Mrzim ovaj sapun! Mrzim što moram raditi ovo svaki dan! Zašto ne možemo biti normalna obitelj?” Pogledali smo se svi u tišini. Zaboljelo me što joj ne mogu objasniti da ponekad obitelj znači žrtvu – ali gdje je granica?
Jadranka je bila neumoljiva. “Svi rade za obitelj! Tako sam ja radila za vas! Zar sam vas razmazila toliko da ne znate što znači trud?”
Počeli smo izbjegavati zajedničke večere. Davor se povukao u sebe, a ja sam osjećala krivnju – prema Jadranki jer joj ne želim slomiti srce, prema Lani jer joj kradem djetinjstvo.
Jednog jutra došla sam na posao iscrpljena i kolegica Mirela me upitala: “Ivana, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjedan dana.” Nisam znala što da kažem. Sramila sam se priznati da me vlastita svekrva tjera da radim u njezinoj maloj tvornici sapuna.
Vrhunac je bio kad nas je Jadranka prijavila na lokalni natječaj za najbolji obiteljski proizvod. “Moramo pobijediti! To bi nam otvorilo vrata za veće tržište!” vikala je uzbuđeno dok nam je dijelila zadatke kao general pred bitku.
Te večeri Davor i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali zbog nje. “Ne mogu više ovako! Ovo nije život!” rekla sam kroz suze. “Ali to je moja mama… Ne mogu joj reći ne,” odgovorio je tiho.
Lana nas je gledala iz hodnika i šaptala: “Zašto ne možemo biti kao drugi? Zašto uvijek moramo raditi nešto posebno?”
Na dan natjecanja svi smo bili iscrpljeni i nervozni. Jadranka je bila u elementu – nasmijana, puna energije, uvjerena da ćemo pobijediti. Ali nismo pobijedili. Drugo mjesto. Jadranka se smijala pred svima, ali kod kuće je plakala.
Tada sam prvi put vidjela koliko joj sve ovo znači – nije riječ o sapunima ni zaradi. Bojala se da će nestati ako prestane biti korisna. Bojala se starosti i zaborava.
Sjeli smo svi zajedno za stol – bez etiketa i bočica – i razgovarali iskreno prvi put nakon dugo vremena.
“Mama, volimo te i želimo ti pomoći, ali moramo imati svoj život. Ne možemo više ovako,” rekla sam drhteći.
Jadranka je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Samo sam htjela da budemo zajedno…”
Danas još uvijek ponekad pomažemo oko sapuna, ali samo kad želimo – ne kad moramo. Naučili smo postaviti granice i slušati jedni druge.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar član obitelji a ne izgubiti sebe? Gdje završava ljubav prema bližnjima, a počinje ljubav prema sebi?